Kada privredi baš i ne ide dobro, i kada su na pragu teška ekonomska vremena, a ljudi se boje da će izgubiti posao, što rezultira smanjenjem potrošnje i smanjenjem poslovnih investicija, centralne banke nastoje stimulirati ekonomiju sa smanjivanjem kamatnih stopa. Smanjene kamatnih stopa znači i smanjenje kamate na štednju, koja postaje neatraktivna za gradane a time ih se potiče da počnu kupovati novi auto, kuću ili investirati u nove poslove. Kada su kamatne stope ionako niske onda se ta strrtegije ne može više koristiti.
2009. godine FED i Bank of England krenuli u spašavanje posrnulih financijskih kuća sa pojačanom emisijom svježeg novca zvanog Quantitative Easing. Države su morale početi spašavati bankovni sektor koji je tamo došao zbog finacijskih mešetarenja bankovne elite, nacionalizirajući te posrnule banke i peglajući gubitke novcem poreznih obveznika koji još nije niti postojao. Isto tako, rastrošnost političara i populizam u trošenju novaca poreznih obveznika se poklopilo s gramzivošću bankarskih managera. Smrtonosna kombinacija koja Centralnim bankama nije ostavljala puno prostora za akciju pa su morali izmisliti nešto novo.
Centralne banke su počele kupovati države obveznice osiguravajući novac za sanaciju financijskog sektora i sanaciju državnih proračuna. Jeftin novac iskoristile su i komercijalne banke kojima štednja i depoziti građana više nisu bili potrebni za tu svrhu. Tako smo dogurali i do negativne kamate na štednju što se ne pamti od vremena Križara, koji su i začetnici modernog bankarskog sustava.
Strategija, kada su kratkoročne kamatne stope na nuli, a potrošači se boje trošiti, kvantitativno ublažavanje teoretski može potaknuti gospodarstvo zemlje poticanjem građana da se zadužuju kod banaka, koje će svojim viškom novčanih rezervi moći dijeliti jeftine zajmove s niskim kamatama. Ali uvijek postoji ono ali… Ta strategija je bila samo teoretska i još se nigdje nije dokazala u praksi. Budući da novac na banci gubi svoju vrijednost, likvidnost se pretežno prelijavala na nekretnine i mešetaranje dionicama i kripto valutama. Opet smo napuhali balon koji je 2008-2009. godine eksplodirao. Umjesto da države reprogramiraju svoje dugove i one su nastavilr nesmetano trošiti.
Potencijalni problemi kvantitativnog ublažavanja je inflacija. Kvantitativno popuštanje ima potencijal biti inflatorni jer bi stvoreni novac mogao dovesti do porasta novčane mase što uzrokuje inflaciju. Ako je gospodarstvo u zamci likvidnosti, tada stvoreni novac možda neće uzrokovati značajan inflatorni pritisak ako se na vrijeme prekine s njih. To vam je kao kada drogeraša odvikavate od droge i postepeno mu smanjujete dozu. Ako niste dobro tempirali vrijeme i dozu, pacijent će se predozirati i umrijeti.
Ekonomisti su rast potrošačkih cijena tijekom prošle godine pripisali nekoliko čimbenika, uključujući probleme u lancima obskrbe, nedostatak radne snage i iznenadni nalet potrošnje nakon široko rasprostranjenih zatvaranja dijela privrede tijekom pandemije COVID-19. Dijelom bih se složio s ovom teorijom ali kada gledamo na nas koji radimo se realnim i opipljivim stvarima, ne prodajemo maglu, postavlja se pitanje. Nakon svega što su isprintali i nakon što smo sanirali bankovne i državne dugove koju smo to novčanu masu dodali i gdje je ona na kraju završila i da li su od nje nastale dodatne vrijednosti u dobrima i uslugama?
Novac više nije vezan za vrijednost zlata nego za vrijednost dugova. Koliko sada, u papirima, vrijedi moja kila krumpira, koliko sada vrijedi moja litra benzina ili kubik plina, koliko sada vrijedi moja kila proizvedenog željeza itd… ? Svi mi, koji se znojimo da proizvedemo nešto, sada postavljamo isto pitanje. Isto pitanje postavljaju i u Kini koja je i glavni opskrbljivač-tvorničar zapadnog svijeta. Na to dodajte da su i oni glavni investitori u državne obveznice USA – EU drže više od 50% zapadnog duga. I sada se tu javljaju paradoksalne stvari. Kontrola nad financijskim tržištima je bila kriminalna i neučinkovita. Političari su se zahuktali u ogromnim javnim investicijama i širokopojasnom populizmu kroz proračune. Ponovo smo stvorili nekretninski i burzovni balon, napumpali javni sektor koji nije stvori novu vrijednost i sada građani od njih traže obuzdavanje cijena onih koji se pitaju koliko je stvarna cijena moje kile krumpira, moje muke.
Može li luđe od ovoga?
