Abdon Pamich (rođen 1933.) je legendarni talijanski atletičar i olimpijac, rođen u Rijeci, poznat po svojim izvanrednim uspjesima u disciplini brzog hodanja. Osvojio je brončanu medalju na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. godine i zlatnu medalju u Tokiju 1964. godine, a postavio je i svjetski rekord u hodanju na 50 kilometara. S obitelji je preživio tragičan Egzodus riječkih Talijana nakon 1945. godine. Pamich je sa starijim bratom napustio Rijeku 1947. godine, pridruživši se ocu koji je ranije emigrirao. Njegov sportski put započeo je u Italiji, gdje je doslovno korak po korak izgradio karijeru koja ga je dovela do olimpijskog zlata 1964. godine u Tokiju i bronce 1960. godine u Rimu. Godine 1960. postavio je i svjetski rekord u hodanju na 50 kilometara.
Svaka riječka obitelj je imala sportaša
Za vremena svog života, u javnim nastupima se često sjetio vremena kada su mnogi, milom ili silom, morali napustiti svoj voljeni grad. Među njima je bio i Pamich, dečko s Brajde, koji je iz Rijeke bio „presađen“ u Liguriju. S bratom je bio smješten u izbjegličkom logoru u Genovi.
“U Rijeci nije bilo obitelji u kojoj nije bilo nekog sportaša. Bilo puno ljudi koji su se bavili nekim sportom, veslanjem, plivanjem, atletikom, boksom u kojem smo imali olimpijske pobjednike. Da ne govorimo o nogometu, koji je stvorio velike igrače poput Ezija Loika iz Grande Torina i Rodolfa Volka, »Sigrfrida« ili »Mačevatelja« Rome iz tridesetih godina. Moj ujak se bavio boksom, bio je sudac i organizator mečeva. Kao dječak sam sanjao postati boksač, a 13 godina ujak me uveo u dvoranu. “
Bijeg iz Rijeke
U njegovom govoru je opisao dramatično razdoblje egzodusa riječkih Talijana: „Život je postao nemoguć. Vladao je vrlo teško ozračje, atmosfera progona za Talijane. Zajedno s bratom pokušali smo pobjeći iako smo znali da se tih dana puca na one koji pokušavaju pobjeći. Pobjegli smo prvo vlakom, a onda pješice trčeći po tračnicama. Iz izbjegličkog kampa Novara otišli smo u Genovu gdje smo se ponovno okupili s ostatkom obitelji. Godine 1952. pobijedio sam u svojoj prvoj utrci hodanja: naučio sam hodati po planinama Kvarnera i okolice. Bio sam planinar i čovjek s mora: sami ste sa sobom, meditirate, upoznajete samog sebe. Zatim smo se preselili u Rim. Bilo je teško početi ispočetka…».
Susret s Titom
“Petnaest godina nakon početka tog izbjeglištva vratio sam se u Jugoslaviju. U Beogradu sam 1962. osvojio Europsko prvenstvo, a potom nas je talijanski olimpijski savez poslao na prijem kod predsjednika Tita kojeg sam sreo u njegovoj velikoj vili. Predsjednik Tito i njegovi suradnici su živjeli u luksuzu dok su obični ljudi gladovali. I tu sam ga upoznao, zajedno sa suprugom Jovankom. Nažalost, predstavili su me. Bilo je teško…”.
Disciplina, požrtvovnost i ponos kada su pisali da je “pobijedio Abdon Pamich iz Rijeke”
Pamich je bio utjelovljenje sportskog duha i discipline. Njegova rutina bila je primjer predanosti: redovito buđenje u 4 sata ujutro kako bi trenirao prije posla, spartanski način života i posvećenost atletici. Sve je podredio svom sportskom uspjehu, često koristeći godišnje odmore za natjecanja, uključujući i putovanja na Olimpijske igre. Trening dva puta tjedno, pravilna prehrana, i stroga rutina spavanja omogućili su mu postizanje vrhunskih rezultata.
“Nakon jedne utrke 1952. godine, bio sam presretan jer je u novinama pisalo da je ‘pobijedio Pamich iz Rijeke‘, to je bilo takvo zadovoljstvo i ponos!”
Impresivna karijera
Pamich je sudjelovao na pet Olimpijskih igara, a osim olimpijskog zlata i bronce, bio je i dvostruki europski prvak (1961. i 1966.) te trostruki prvak Mediteranskih igara (1958., 1963. i 1971.). Njegova dominacija u brzom hodanju na nacionalnoj razini je impresivna, s brojnim titulama talijanskog prvaka. Njegov uspjeh priznat je visokim odličjem Republike Italije još 1976. godine.
Žalio se na organizaciju projekta Rijeka EPK
Abdon Pamich je 2020. godine uputio otvoreno pismo javnosti, izražavajući nezadovoljstvo zbog neuvrštavanja programa organizacija talijanske manjine u programe Europske prijestolnice kulture. U pismu, objavljenom u “La voce del popolo”, istaknuo je potrebu za očuvanjem povijesnog pamćenja bez ideologije i nacionalizma. Naglasio je kako povijest Rijeke treba biti dio kolektivnog sjećanja, ponosan na multikulturalnu i multietničku prošlost grada.
“Moj je nono bio Hrvat iz Kastva, antifašista kojem su fašisti davali ricinusovo ulje, a govorio je fijumanski. Siguran sam da bi ostali u svojim kućama u miru sa susjedima Hrvatima i svim ostalima da nakon rata nije uvedena diktatura. Tražimo zaštitu talijanske kulture, ne talijanizaciju” – napisao je Pamich u svom pismu.
Njegov rodni grad ignorira njegov uspjeh
Bez obzira na zlatnu i brončanu medalju na OI u Rimu i Tokiju, Abdon Pamich na službenim stranicama Grada Rijeke nije uvršten na popis riječkih olimpijaca, iako je nesporno da je čovjek rođen u Rijeci i osjeća se Riječaninom/Fijumanom. Spomen ploča na Trgu riječkih olimpijaca na Zametu također ignorira Pamicheve uspjehe. Ovo je još jedan dokaz da Grad Rijeka radi razliku između politički “podobnih” i “nepodobnih” olimpijaca. Abdon Pamich je trenutno u 90. godini života, hoće li doživjeti priznanje od vlastitog rodnog grada ili ćemo se i dalje praviti blesavi da prije 1945. ovaj grad nije postojao?
