Monica je imala 21 godinu kada se odlučila za redovništvo. I nije joj bilo ni na kraj pameti da će kao “Kristova zaručnica” upoznati pravu ljubav svog života – drugu časnu sestru.
Australka Monica Hingston potječe iz predane katoličke obitelji koja ju je podržala u odluci da se zamonaši i život posveti dobrim djelima.
“Rado sam otišla na taj put i postala ‘Kristova zaručnica’. Stavila sam veo što je značilo da sam se odrekla svjetovnih užitaka i poriva. To je neobičan ritual, po mnogočemu neobjašnjiv”, ispričala je 79-godišnja Monica za Guardian.
“Dvadeset godina nakon što sam donijela tu odluku, a to je bilo početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, ta je odluka bila presudna za moj ljubavni život. Naime, zbog toga sam svoju srodnu dušu pronašla na drugom kraju svijeta – druga časna sestra.”
Hingston se prisjeća kako je voljela učiti, ali se nakon nekoliko godina razočarala i zamolila da napusti crkveni život. Putovala je u Južnu Ameriku, ali se ipak vratila u samostan. Usput je stekla diplomu socijalnog rada i neko vrijeme radila u Melbourneu u lokalnom centru za javno zdravlje. Najviše je surađivala s migrantima i izbjeglicama.
“Tijekom tih godina počela sam se dopisivati s američkom časnom sestrom koja je radila u Nikaragvi, zemlji koja je tada bila usred političkih nemira koji su često bili nasilni. Pozvala me da se pridružim njezinoj grupi koja se brine za siromašne. Njezina me ponuda privukla privukli i podnijela sam zahtjev da im se pridružim, ali su to odbili jer je situacija u Nikaragvi bila preopasna. Ponudili su mi ipak da odem u Čile. Tamo su već bile dvije časne sestre iz Australije koje su surađivale sa sestrama iz SAD.”
U Čileu se dogodio taj sudbonosni susret.
“U Santiagu sam 1983. upoznala prelijepu Amerikanku. Zvala se Peg. Tamo je živjela i radila oko 17 godina. Nije to bila ljubav na prvi pogled, ali sam se nakon nekoliko mjeseci ludo zaljubila u nju”, kaže Monica.
Raskid s Crkvom
“Ljubav je lijepa stvar! Kad se dogodi, želiš da svi to znaju, želiš da cijeli svijet zna za to predivno iskustvo. Ali svijet tada nije htio ni čuti za homoseksualce. Zapravo, bilo ih je mnogo koji su o nama govorili s mržnjom, koji su zagovarali diskriminaciju homoseksualaca. Bilo je čak i onih koji su mislili da sve što zaslužujemo je smrt.”
Unatoč svemu, Monica i Peg počele su živjeti zajedno. Iako su željele nastaviti raditi s potlačenim ženama, nisu mogle ostati u svojim crkvenim redovima.
“Naša je veza bila strogi tabu i oštro su je osuđivali crkveni poglavari. Da bismo napustili Crkvu, morali smo poslati pismo u Rim. Odgovorili su nam i oslobodili nas”, kaže Hingston.
Sljedećih devet godina provele su u Čileu.
“Teško je to vrijeme opisati s nekoliko riječi. Bila je surova vojna diktatura. Do posla smo došle preko žena koje su živjele u nerazvijenim dijelovima zemlje. Preživjele smo zahvaljujući dobrim prijateljima koje smo stekli, ali najviše zato što smo mogle osloniti se jedna na drugu”, prisjeća se Monika, koja se potom sa svojim djevojkom vratila u Australiju.
Tamo su se suočile s neočekivanim izazovom.
“Vatikan je 2003. godine ediktom homoseksualce opisao kao zle i pokvarene. U tom dokumentu pozvali su sve političare katoličke vjeroispovijesti da se suprotstave svim zakonima koji homoseksualcima daju jednaka prava i da pokušaju srušiti sve zakone koji su tretirali homoseksualce. isto kao i drugi”, kaže Hingston koja se potom bacila u borbu protiv kontroverznog edikta.
Borba za prava
Pisala je tadašnjem australskom nadbiskupu Georgeu Pellu, također njezinom nećaku, tražeći od njega da je pogleda u oči i kaže da je “perverzna“. Nikada joj nije odgovorio, ali je njezino pismo objavljeno u australskom dnevniku The Age.
“Reakcija na to je bila pozitivna. Srećom, Australci su se oglušili na osude Vatikana. Danas imamo jednaka prava u gotovo svim aspektima života… Peg i ja često smo razgovarale o društvenim barijerama s kojima smo se suočavale. Ja uvijek će biti zahvalna onima koji su se borili za jednakost. Bio je to dug i bolan put pun poniženja.”
Monica i Peg odlučile su ozakoniti svoju vezu brakom u slučaju da ikada bude donesen zakon o jednakosti brakova, ali kada se to dogodilo 2017. godine, bilo je prekasno.
“Moja lijepa Peg preminula je 2011. godine od raka mjehura. Prošlo je 12 mjeseci od dijagnoze do smrti. Plakala sam od sreće zbog velike promjene u društvu, ali i od tuge jer moja Peg i ja nismo mogle ponosno stajati ispred svih i rećo da se volimo. Peg je bila puna života i voljela se zabavljati. Naše bi vjenčanje bilo za pamćenje. Ne mogu opisati koliko mi nedostaje”, kaže Monica.
