“Mnogi od nas ne vole govoriti o smrti. Mračno je, tužno i baca nas u egzistencijalnu spiralu. Ali neugodna je istina da sam, kao osoba zabrinuta za okoliš, shvatila da moram prestati ignorirati realnost smrti. Nakon što odemo, naša tijela trebaju nekamo otići, a načini na koje obično spaljujemo ili zakopavamo tijela na Zapadu imaju strašnu ekološku cijenu”, za za BBC piše Becca Warner.
Većina ljudi u Ujedinjenom Kraljevstvu (odakle dolazi autorica teksta) kremiraju se nakon smrti, a spaljivanje tijela nije dobro za planet. Statistika je vrijedna čitanja. Tipično kremiranje u Ujedinjenom Kraljevstvu je na plinski pogon, a procjenjuje se da proizvodi 126 kg ekvivalentnih emisija CO2 – otprilike isto kao vožnja od Brightona do Edinburgha (747 km). U SAD-u je prosjek čak i viši i iznosi 208 kg CO2. To možda nije najveća emisija u našim životima, ali kada većina ljudi u mnogim zemljama nakon smrti odluči otići u dim, te emisije brzo rastu.
Pokopati tijelo nije puno bolje. Grobnica je obložena betonom, materijalom s visokim udjelom ugljika, a tijelo je smješteno u drvenom ili čeličnom lijesu koji zahtijevaju mnogo resursa. Često se koristi visoko toksična tekućina za balzamiranje, poput formaldehida, koja istječe u tlo zajedno s teškim metalima koji štete ekosustavima i zagađuju podzemne vode. A sam lijes može biti odgovoran za čak 46 kg CO2, ovisno o kombinaciji korištenih materijala.
Provodim dane pokušavajući poštedjeti planet – reciklirajući kutije žitarica, vozeći se autobusom, birajući tofu umjesto odreska. Ideja da će moja smrt zahtijevati jedan posljednji otrovni čin teško je podnosiva. Odlučna sam pronaći održiviju opciju, piše Warner.
Moja prva adresa je Natural Death Centre, dobrotvorna organizacija sa sjedištem u Ujedinjenom Kraljevstvu. Podižem slušalicu i sa zadovoljstvom razgovaram s Rosie Inman-Cook, koja me brzo upozorava na dvojbenost mnogih alternativnih posmrtnih praksi: “Postoje tvrtke koje u ovom pokretu vide kravu muzaru i izmišljaju stvari. Postoji mnogo proizvođača lijesova i pogrebnih paketa koji će vam prodati ‘zelenu stvar’ i posaditi drvo. Morate biti oprezni”.
Njezino upozorenje podsjeća na neke “eko urne” o kojima sam čitala. Neke su biorazgradive, tako da se zakopani pepeo može pomiješati sa zemljom i izrasti u stablo; drugi kombiniraju pepeo s cementom kako bi mogli oblikovati dio umjetnog koraljnog grebena. Ove opcije nude svojevrsnu ekološku novost: što je prikladnije za ljubitelja oceana od počivanja među grebenima ili da se šumski fanatik nakon smrti “pretvori” u drvo? Jedini je problem u tome što koliko god urna bila održiva, pepeo koji se u njoj nalazi je proizvod kremiranja s intenzivnim ugljikom.
Dakle, mogu li uopće izbjeći da moje tijelo postane oblak crnog dima?
Inman-Cook je zadužena za prirodne ukope. To uključuje pokopavanje tijela bez ikakvih prepreka za raspadanje – bez tekućina za balzamiranje, bez plastičnih obloga ili metalnih lijesova. Sve to znači nultu emisiju CO2, prema nedavnoj analizi koju je provela britanska tvrtka za certifikaciju održivosti Planet Mark. Tijelo je pokopano u relativno plitku grobnicu, koja može biti nečiji vrt ili prirodno groblje.
Neka prirodna groblja dopuštaju označavanje grobova kamenjem ili drugim jednostavnim oznakama; druga su stroža i ne dopuštaju nikakve oznake. To su šume ili druga mjesta bogata divljom florom i faunom, kojima se često upravlja na način da se aktivno podupire očuvanje. “Radi se o stvaranju zelenih površina za divlje životinje, lijepih mjesta koja ljudi mogu posjećivati, sadnji novih šuma u isto vrijeme. I to je pozitivno naslijeđe”, kaže Inman-Cook.
Lijes od gljiva?
Ali što je s ne baš prirodnim materijalima koji ulaze u ljudsko tijelo – lijekovima, mikroplastikom, teškim metalima? Njima sigurno nije mjesto u zemlji. Jedno rješenje moglo bi biti u obliku lijesa od gljiva. Loop Living Cocoon vjerojatno je prvi živi lijes na svijetu. Izrađen je od autohtone, neinvazivne vrste micelija gljiva, koji se također koristi za izradu izolacijskih ploča, ambalaže i namještaja. Warner je razgovarala s njegovim izumiteljem Bobom Hendrixom.
“Najbolja stvar koju možemo učiniti je umrijeti u šumi i samo ostati ležati. Ali jedan od problema s kojima se suočavamo je degradacija tla – kvaliteta tla postaje sve lošija i lošija, posebno na pogrebnim mjestima, jer tamo ima puno zagađenja. Ljudsko tijelo također postaje sve više zagađujuće”, objašnjava Hendrikx. Mikroplastika je, primjerice, pronađena u ljudskoj krvi.
Micelij ima moć poboljšati zdravlje tla i apsorbirati teške metale koji bi inače iscurili u podzemne vode. Utvrđeno je da neke vrste gljiva razgrađuju mikroplastiku, a buduća bi istraživanja mogla otkriti načine da se to iskoristi za ljudske ukope.
Ali na temelju trenutnih istraživanja, stvarni utjecaj današnjih lijesova s gljivama teško je znati. Autorica teksta obratila se Rimi Trofimovaite, autorici izvješća Planet Mark, s pitanjem koje su vjerojatne prednosti lijesa od gljiva. Ona kaže da postoje ograničeni podaci o tome zagađuju li ljudska tijela tlo nakon prirodnog ukopa u plitki grob. Ali kaže kako je vjerojatno da je većina zagađivača “zbrinuta na pravi način s pravim organizmima” kada je samo metar ispod zemlje i nisu potrebne dodatne gljive.
“Mislim da je ovakva opcija još uvijek važna. Znamo da prirodni ukop najmanje emitira, ali ne vole svi biti umotani u pamučni pokrov. Ljudi bi možda više voljeli lijes od gljiva jer ima oblik”, rekla je Trofimovaite.
Koliko god prirodni ukop – sa ili bez gljiva – bio ekološki prihvatljiv, zemlja ostaje dragocjena. Konkretno u gradovima, zeleni prostor za prirodne šumske ukope je na prvom mjestu. Upravo je to potaknulo mladu studenticu arhitekture Katrinu Spade da istraži što bi se moglo učiniti da ukopi u gradovima budu manje rasipni. Njezino je rješenje logično: kompostirati tijelo u šesterokutnoj čeličnoj posudi, pretvarajući ga u tlo bogato hranjivim tvarima koje obitelj može položiti na svoj vrt.
Spade je 2020. u Seattleu pokrenula Recompose, prvo postrojenje za kompostiranje ljudi na svijetu. Washington je bio prva američka savezna država koja je iste godine legalizirala kompostiranje ljudi, a ta je praksa sada legalna u sedam američkih saveznih država. Drugi objekti za kompostiranje ljudi niknuli su u Vermontu, Coloradu i Washingtonu.
Recompose je do sada kompostirao oko 300 tijela. Proces se odvija tijekom pet do sedam tjedana. Ležeći u specijaliziranoj posudi, tijelo je okruženo drvetom, lucernom i slamom. Zrak se pažljivo prati i kontrolira kako bi bio udoban dom za mikrobe koji pomažu ubrzati razgradnju tijela. Ostaci se na kraju uklanjaju, pretvarajući se u dva tačke komposta. Kosti i zubi – koji se ne raspadaju – uklanjaju se, mehanički razbijaju i dodaju u kompost. Svi implantati, pacemakeri ili umjetni zglobovi recikliraju se kad god je to moguće, ističe Spade.
Bez potrebe za energetski intenzivnim spaljivanjem, ljudsko kompostiranje ima daleko manji ugljični otisak od kremiranja. U procjeni životnog ciklusa koju su proveli Sveučilište Leiden i Tehnološko sveučilište Delft, koristeći podatke dobivene od Recomposea, utvrđeno je da je utjecaj kompostiranja tijela na klimu samo djelić utjecaja kremiranja: 28 kg CO2 u usporedbi s 208 kg CO2 u SAD-u. Na pitanje o proizvodnji metana – posebno štetnog stakleničkog plina koji se oslobađa kada organska tvar trune – Spade objašnjava da su posude prozračene kako bi se osiguralo dovoljno kisika. Time se sprječava anaerobni proces koji uzrokuje truljenje.
Pretvaranje ljudskog tijela u tlo također nas podsjeća da “mi nismo u blizini prirode, mi smo dio prirode”, kaže Spade. Ova promjena u našem odnosu prema prirodnom svijetu je korist za okoliš koju je teško kvantificirati, ali je od ključne važnosti za stanje planeta.
Warner postavlja ovo pitanje jer želi znati je li “kvalificirana” za isti kraj kao kora od banane. Odgovor je, općenito gledano, da – ali ne ako je pokojnik umro od ebole, prionskih bolesti (rijetka vrsta prenosive bolesti mozga) ili tuberkuloze, budući da nije dokazano da se ti patogeni razgrađuju kompostiranjem, kaže Spade.
Dok ona opisuje proces, čini se da odjeća vjerojatno nije dobrodošla u posudu za kompostiranje. Umjesto toga, ljudski ostaci su umotani u platno, a obitelji koje odluče održati ceremoniju mogu ih pokriti organskim sječkama, slamom, cvijećem, čak i isjeckanim ljubavnim pismima.
“U jednom slučaju, obitelj je donijela crvenu papriku i ljubičasti luk koji je upravo sazreo u vrtu njihove voljene osobe. Bilo je tako lijepo”, prisjeća se Spade. Tijelo preuzima Recompose. Skidaju laneno platno, ali ne i cvijeće i povrće. Potiho se nadam da bi se moja obitelj ovdje stvarno potrudila. Zamišljam košare s češerima, brda gljiva, možda neke od mojih voljenih kućnih biljaka.
Sve ovo izgleda vrlo zemljano – ali postoji još jedna opcija s niskim udjelom ugljika koja se usredotočuje na drugačiji element: vodu. “Kremiranje u vodi” (također poznata kao “akvamacija”, “alkalna hidroliza” ili “resomacija”) je alternativa tradicionalnom kremiranju, a bila je metoda izbora nadbiskupa Desmonda Tutua, koji je pomogao okončati apartheid u Južnoj Africi. To je još jedan nježniji i čišći postupak od kremiranja, koji proizvodi samo 20 kg CO2. “To je velika razlika. Resomacijom se smanjuju ogromne količine emisija u usporedbi s kremiranjem u plamenu”, kaže Trofimovaite.
Otprilike 1500 litara vode pomiješa se s kalijevim hidroksidom i zagrije na 150 stupnjeva. U samo četiri sata ljudsko tijelo se svede na sterilnu tekućinu. Više od 20.000 ljudi je kremirano u vodi u posljednjih 12 godina, uglavnom u SAD-u. Najveća pogrebna tvrtka u Velikoj Britaniji, Co-op Funeralcare, nedavno je najavila da će ovu praksu uvesti do kraja ove godine.
Brzina kremiranja u vodi čini ga izvrsnom proračunskom opcijom. Co-op predviđa da će cijena biti usporediva s kremacijom u plamenu – oko 1200 funti s osnovnom potporom, ali bez pogrebne usluge. Prirodni ukopi mogu imati sličnu cijenu, ali troškovi su često mnogo veći, ovisno o pojedinačnom mjestu ukopa. Kompostiranje je puno skuplje i stoji 5500 funti, malo više od prosječnog standardnog pokopa u Velikoj Britaniji, koji košta 4794 funte.
Warner je razgovarala sa Sandyjem Sullivanom, osnivačem Resomationa – tvrtke koja prodaje opremu za kremiranje u vodi pogrebnim poduzećima diljem Sjeverne Amerike, Irske i Ujedinjenog Kraljevstva (a planira i u Nizozemskoj, Novom Zelandu i Australiji sljedeće godine). Strpljiv je dok autorica teksta kaže da proces zamišlja kao neku vrstu topljenja i da nije sigurna što bi o tome rekla.
“Ovo ćete dobiti na kraju”, kaže Sullivan, podižući veliku prozirnu vrećicu napunjenu svijetlo bijelim prahom. “Usput, ovo je brašno”, brzo dodaje. Poanta je da je krajnji proizvod suh poput pepela. Brašno je slično onome što se vraća obitelji, a sastoji se samo od kostiju, koje su mehanički usitnjene (kao i nakon kremiranja u plamenu). Meko tkivo tijela se razgrađuje u vodi i nestaje u cijevima do postrojenja za pročišćavanje vode.
Sullivanova vreća brašna predstavlja fizički proizvod koji je toliko važan mnogim obiteljima. To pokazuje ono za što Julie Rugg, direktorica Grupe za istraživanje groblja Sveučilišta York u Ujedinjenom Kraljevstvu, kaže da je ključno za toliki dio našeg razmišljanja o pogrebnim praksama.
“Suočeni sa smrću, tražimo utjehu. I bilo je doista zanimljivo vidjeti kako je u nekim slučajevima došlo do sukoba između onoga što je održivo i onoga što ljudi smatraju utješnim”, kaže Rugg. Vreće koštanog pepela i komposta na neki način to prevladavaju nudeći nam nešto opipljivo, sidro za našu tugu.
Dok razmatram različite opcije o kojima sam naučila – topljenje, počivanje među biljkama, micelij – otkrivam da mi se misli vraćaju na moj prvi razgovor s Inman-Cookom. Zadivljena sam jednostavnošću prirodnog pokopa, nepostojanjem zvona, zviždaljke, posude ili komore. Drago mi je saznati da je, na temelju svega što je naučila tijekom svoje znanstvene analize, Trofimovaite došla do istog zaključka: “Pokušala bih to učiniti što prirodnije. Najprivlačniji su prirodni ukopi”. Ali neobilježeni prirodni ukop savršen je primjer sukoba koji je Rugg identificirala.
“Netko će reći da mu se sviđa ideja da bude pokopan na ovoj prekrasnoj livadi, ali nema ničega što se može staviti na grob”, kaže Rugg i opisuje “gerilsko vrtlarenje” koje se odvija na jednom prirodnom grobnom mjestu, a član obitelji namjerava potajno obilježiti grob svoje voljene prepoznatljivom djetelinom.
“Ono do čega moramo doći jest sustav koji nam omogućuje da osjećamo da je naš gubitak poseban. Moramo razmišljati o održivosti na razini koja još uvijek nudi utjehu”, objašnjava Rugg.
Čini mi se da bi odgovor mogao ležati u ponovnom osmišljavanju onoga što “poseban” može značiti. Kao što Rugg kaže, u tipičnom memorijalnom vrtu “ne možete posvuda postaviti nadgrobne ploče. Opiremo se nestanku mrtvih i zapravo otkrivamo da je to manje utješno nego što mislimo”.
Izlazim iz razgovora s jasnim osjećajem da je, pod pretpostavkom da sam izbjegala odlazak u oblaku dima, jedna od najkorisnijih stvari koje mogu učiniti odbiti polagati pravo na bilo koji komad zemlje, piše Warner. Nadam se da bi moja obitelj mogla naći utjehu u spoznaji da sam sretnija sjediniti se s krajolikom. Zašto biti drvo kad mogu postati šuma?(Index)
