“Otišla sam s posla u petak. U ponedjeljak navečer već sam plakala.” Slučaj ove 40-godišnjakinje nije posve jedinstven, mada je za neke odlazak u mirovinu nedostižan trenutak…
Za mnoge je mirovina daleka fatamorgana, no za ovu 40-godišnjakinju to se pokazalo kao noćna mora, iako je rano stigla do ‘cilja’
Ima onih koji rade samo da bi dočekali dugo iščekivani i neočekivani trenutak u kojem će otići u mirovinu. No ima i onih koji taj cilj možda nikada neće dočekati (surova je to istina). I na kraju, ima onih koji, rezignirano, uspoređuju događaj s fatamorganom. Nupur Dave je uspjela i to sa samo 40 godina. To je “privilegija” za malo koga, ali bivša zaposlenica Googlea požalila je nakon samo 48 sati. Nije to bio hir, ona se našla katapultirana u potpuno drugačiji život. Dva dana je plakala kao gorka godina.
Pred dvije godine je dala ostavku. Nije više imala potrebe za napredovanjem u karijeri. Ostvarila je sve moguće osobne ciljeve i uz popriličnu količinu gotovine, imala pravo na prijevremeno umirovljenje. To je i napravila. Mogla se usredotočiti isključivo na svoje osobne projekte. Ipak, kako je otkrila za Business Insider, ona je još jedna velika “sretnica” koja na cilju nije pronašla sreću.
Bivša zaposlenica Googlea: “Otišla sam s posla u petak. U ponedjeljak navečer već sam plakala.”
S 40 godina pridružila se zajednici FIRE, što je akronim za “financijsku neovisnost, prijevremenu mirovinu”. Iza priče ove žene ne može stajati isključivo puka ekonomska korist. Kada postignete sličan cilj, i još k tome u tako mladoj dobi, postajete “jedinstveni”. Ekskluzivnost koja bi mogla biti “strašna”. To možda nije lijepo: možete se osjećati isključeno, možete se naći usamljeno. Jer “posao”je vrlo često sinonim za društvo. Nupur je povukla paralelu s južnjačkom stvarnošću šezdesetih i sedamdesetih. Sebe je vidjela kao one male djevojčice koje je obitelj prisilila na rad umjesto da se školuju kao sve ostale bivše kolegice iz razreda.
Metaforički rečeno, Nupur je gledala kroz prozor svoje vršnjake kako s ruksacima idu u školu. “Plakala sam jer sam shvatila da moram biti s ljudima.” Ostavku je dala u petak navečer sada već daleke 2022. U ponedjeljak je već plakala.
A bojala se “i prevelike samostalnosti”. Vraćajući se metaforama, “osjećala sam se kao da šetam svemirom”. Jasno je da je ekonomski aspekt bio pozitivan. Ne razlog za kajanje, bio je nešto drugo. Upravo ju je obilje uvjerilo da je prerano odustala od svog zanimanja. Shvatila je da odlazak u mirovinu nije proizveo željeni “klik” kojemu teže svi ljudi koji čeznu za apsolutnom srećom i koji je prije svega povezuju s novcem.
