U rujnu je u Sarajevu premijerno prikazan dokumentarni film “Miroslav Ćiro Blažević – Nikad ispričana priča”, biografsko djelo o životu, sportskoj karijeri, golemoj društvenoj važnosti i utjecaju jedinstvenog karizmatičnog čovjeka i trenerskog velikana koji je obilježio barem pola stoljeća nogometa u Hrvatskoj i na prostorima nekadašnje Jugoslavije, a bio je i akter političke scene, pa čak i kandidat za predsjednika Republike Hrvatske, pišu Sportske novosti.
– Nisam bio za to da se taj film o meni snimi, godinu dana me Baho nagovarao, smatram da ima značajnijih ljudi o kojima treba napraviti film. Međutim, bio je uporan, došao je u Zagreb, prošetali smo maksimirskim stadionom pa sam mu ispričao kako je to za mene najvažnija lokacija u životu, da sam tu realizirao svoje dječačke snove. Pogledao sam film i našao ga jako dobrim. Možda sam malo subjektivan. Nitko neće moći ostati ravnodušan jer ništa kao slika nije u stanju dočarati događaj. Napravio je intervjue s najmjerodavnijima koji mogu kazati sve o meni. Nadasve me Davor Šuker iznenadio jer ne voli participirati u takvim paradama, a nije mogao ne kazati kako je bio vođen od najvećih trenera svijeta, ali da sam taj ja. To me je baš dirnulo. Isto tako kad su Aljošu Asanovića pitali, on je krenuo i rasplakao se. Nije mogao ništa reći – kazao nam je Blažević pa na pitanje što će novo gledatelja doznati o njemu odgovorio:
– Javnost je obaviještena o svemu što se događalo kroz koju karijeru od novinara, ali ovdje izlazi na vidjelo ta viteška borba koju vodi svaki trener, način na koji sam to radio. Ima raznih detalja. Primjerice Edin Džeko kaže “Nikad ne bih bio igrač da nije bilo Ćire”. A ja sam mislio da me mrzi.
– Zato jer sam ga maltretirao. I Mario Mandžukić mi je nešto slično rekao prije nekoliko tjedana na telefon. Pitao je kako sam i govori: “Jooj, što sam ja bio nastradao”. Ali je izašao igrač.
Proglasili ste ga đilkošem.
– Je, međutim to je u afirmativnom smislu, nisam ništa pogrdno htio reći. Đilkoš to je baja u Slavoniji. Kad si đilkoš onda si faca.
Napraviti za novine biografski intervju s Ćirom to je kao uzeti čašu vode iz mora, za prikazati njegov lik i djelo trebala bi “Biblija”.
– Neke stvari ćemo ostaviti da još koji put budem u Sportskim novostima, ali dao sam vam ekskluzivu kakvu još nikome nikad nisam ispričao – u svojem šarmantnom stilu kazao nam je nakon sat vremena razgovora.
Krenuli smo s pitanjem o neostvarenim željama.
– Sine moj, svatko ima neostvarene želje. Ja sam, kao i svaki trener, sanjao o puno čemu što nisam uspio realizirati. Rijetki su imali privilegij da padnu na kadar igrača koji je sposoban za velike stvari. Ima trenera koji su puno bolji od onog koji je došao u ekipu gdje je veća koncentracija kvalitete. Sad ću kazati nešto što nikad nikome nisam rekao, pa ni u ovom filmu. Kad sam postao trener Dinama početkom osamdesetih rekao sam – bit ćemo prvaci! A onda ode mi Cico Kranjčar u vojsku. Znam da bez njega ne mogu biti prvi. Međutim, došao je u drugom dijelu sezone i potvrdio što sam o njemu mislio. Sve sam izvagnuo – imamo toliko kilaže u talentu, toliko mogućnosti, ali postoji i limit. neki su nadareni, a drugi manje nadareni. Dok je Cico bio u vojsci, slao sam Rudija Belina i druge trenere da ga tamo treniraju, mislim u Čakovcu, i ispostavilo se da sam dobro razmišljao. Da nije došla ta dodatna velika kvaliteta koju je imao Zlatko Kranjčar ne vjerujem da bismo mogli osvojiti titulu prvaka 1982. godine.
Taj naslov ističe svojim najvećim rezultatom, ali sljedeće sezone 1983. godine u završnici su Modri izgubili titulu koja je pripala Partizanu. Ante Pavlović, direktor šampionskog Dinama i kasnije glavni tajnik Nogometnog saveza Jugoslavije, pričao nam je jednom prilikom da je Ćiro odbio dogovor s Veležom i zato je Dinamo ostao bez krune.
– Da sam pristao na to, imali bismo drugu titulu. Nikad nisam povrijedio sport, znao sam ako ga tu povrijedim reći će – ni on nije čist, Bog zna kako je osvojio prvo prvenstvo. Bili smo u Mostaru, Pavlović i društvo spremili su da bude 0:0. Nama je to bilo dovoljno jer imali smo u zadnjem kolu Sarajevo koje je s nama bilo u finalu Kupa i moglo je u Europu jedino ako smo mi prvaci. U protivnom ostaju bez Kupa kupova. Dakle, pustili bi nam. Međutim, ne treba meni nitko puštati. Došao mi je trener Veleža Mujić i rekao: “Ćiro daj da odigramo prijateljsku utakmicu”. Odgovorio sam: “Ne, ne možemo varati publiku”. Otvorim vrata svlačionice, a svi igrači misle da je dogovoreno: “Ako nismo u stanju s Veležom odigrati neodlučeno, bez da se dogovorimo, nemamo pravo biti prvaci” i zabranim svaku povredu sporta. Izađemo na teren i završi 3:0 za Velež. Tu su svjedoci Zajec, Mlinarić… koji to mogu potvrditi. Ante Pavlović je beogradska škola, on je meni Roberta Prosinečkog odveo. Nisam ja. Pitajte Antu…
Cijeli intervju pročitajte na linku…
