Prošlo je šest mjeseci mandata Marka Filipovića, šest mjeseci koji se mogu opisati kao planski kalkulirani PR koji ne uvodi spektakularne i revolucionarne promjene, već se svodi na “vožnju u leru” po starim Obersnelovima stazama.
Marku Filipoviću se često za vrijeme kampanje stavljalo na dušu da je “produžena ruka Vojka Obersnela” i politički klon njegovog mentora, nešto što je Filipović često odbacivao jednostavnim marketinškim porukama “Bok, ja sam Marko” distancirajući samog sebe od Vojka Obersnela, čija politička ostavština će još dugo godina biti tema za raspravu.
No, Filipović je karakterno drugačiji od Obersnela i tu razliku u karakteru projicira prema vani. Najbolji primjer takve razlike je odnos s medijima: Vojko Obersnel je često imao burni odnos s medijima, ulazio u rasprave (sjeća li se itko još kad je novinaru HRT-a Ranku Stojancu rekao “Zabijte si mikrofon u…”?), nerijetko dizao glas protiv političkih protivnika, pisao cinične komentare na vlastitom blogu…. Teško je zamisliti Filipovića da učini išta slično. Među mnogim Riječanima kruži šala i retoričko pitanje – tko je uopće naš gradonačelnik? Zaključak se nameće sam po sebi “Kao da ga nema…”
Filipović se gotovo uopće ne eksponira o COVID temama, ne ulazi u pretjerana ideološka palamuđenja, odnos s lokalnim medijima je u kratkom roku prešao od otvorenog rata (u Obersnelovo doba) do nove “idile” u kojoj lokalni mediji PR-ovski “asistiraju” pričama o transformaciji Rijeke, novim projektima, potencijalnim investitorima itd.
Gradsko vijeće je također doživio promjenu, ili Filipovićevim vokabularom “novi ritam” u odnosu na prijašnji mandat, od drama oko kvoruma za proračun, vika i vrijeđanja između gradskih vijećnika i ex gradonačelnika prešli smo na “amandmane o macama” i “laganini” sklapanja većine u gradskom vijeću.
Sam gradonačelnik svoje medijske nastupe dozira na temama na kojima može graditi pozitivan imidž: potpisuje ugovore za pomoćnike u nastavi, najavljuje gradnju nove vodovodne mreže, predlaže smanjenje prireza, priča o “transformaciji grada”, itd. Na temama na kojima može gubiti birače ili na temama gdje je jasno da gradska uprava ne radi svoj posao, Filipović se vraća fazi “kao da me nema”.
Međutim, vođenje grada nisu samo vedre teme i taktiziranje biranjem šutnje, (uspješno) vođenje grada znači i povući poteze koji često isprovociraju negativne reakcije i antagonizam dijela sugrađana. Savršeni primjer za to su Split i Zagreb.
Ivica Puljak u Splitu ne bira samo “pozitivne teme” za medijske nastupe, već povlači poteze koji isprovociraju reakcije, kao na primjer najava uređenja splitskog pazara koji neminovno znači da izvršna gradska vlast u Splitu mora ući u rat s mnogim zakupcima koji su godinama pretvorili taj prostor u festival kičeraja.
Tomašević u Zagrebu je također isprovocirao prosvjede ukidanjem sredstava za naknade za roditelje odgajatelje, u narodu često nazvana “okotarina” jer je ulogu roditelja pretvorila u pravi posao.
Teško mi je zamisliti Filipovića kako radi išta slično u Rijeci, ne zato što u Rijeci nema prilika ili “materijala” za takve poteze, ima ih puno i čak više nego u Zagrebu i Splitu, ali Filipović se za razliku od svojih splitskih i zagrebačkih kolega vodi principom “bolje ne talasati”.
Gradonačelnik bi se tako mogao posvetiti kriterijima dodjele POS socijalnih stanova, problemu pročelja povijesnih zgrada koje nisu obnovljene decenijama (najbolji primjer su ulica Pomerio ili Strossmayerova), rašireni vandalizam i sve većih broj divljih deponija u riječkom predgrađu (koji su direktna posljedica neaktivnosti komunalnog redarstva i nedostatka sortirnice otpada), pitanje utjecaja Rijeke na razvoj industrijske zone Kukuljanovo (koja je oduzeta Rijeci iako su Riječani investirali u nju), katastrofalno stanje u koje se nalazi Teatro Fenice ili Tržnica Brajda, koliko Županija financijski investira na području Grada Rijeke (eto, vidimo po tko zna koji put najavljuju otvaranje nove gimnazije, u vrijeme kad Grad i prsten imaju negativni demografski saldo).
Jasno je da bi za rješavanje ovih problema Filipović trebao povući nekoliko “nepopularnih” poteza ili nekima se zamjeriti, ali za takvo što ne postoji poticaj, jer kao što rekosmo prije, nema tko poticati, politička oporba je eutanazirana, mediji su primireni (ili namireni?) ad hoc PR eventima, a i dio građana jednostavno – nije briga.
Filipović se na ovakav način ponaša poput studenta koji izlazi samo na one ispite za koje zna da ima velike šanse za prolaz, a oni koji su preteški ili zahtjevaju da suštinski promijeni dosadašnji pristup iliti ga “ritam“, komotno prespava ili zaobiđe.
Takav pristup kratkoročno donosi prividan mir i dojam kontrole nad situacijom, ali dugoročno i oni problemi koji se odgađaju mogli bi doći na naplatu.
