Goti Bauer, jedna od posljednjih svjedokinja Holokausta, navršava 100 godina. Njena priča o preživljavanju koncentracijskih logora, uključujući Auschwitz i Terezín, pruža dubok uvid u tešku povijest 20. stoljeća.
Goti, čije je pravo ime Agata Herskovits, rođena je 29. srpnja 1924. u Berehovu, tada dijelu Čehoslovačke, a danas Ukrajine. Rođena je na isti dan kada je rođen fašistički diktator Benito Mussolini. Kao dijete, Goti je mislila da su proslave i zastave u gradu bile za nju. Odrasla je u Rijeci, i doživjela je gubitak cijele svoje obitelji tijekom rata. Nakon što je logor Terezín oslobođen, Goti se vratila pješice u Rijeku, gdje ju je dočekala susjeda koja joj je pružila utočište.
Sjećanja na Auschwitz
Goti Bauer se ne sjeća dana kada je napunila dvadeset godina. Umjesto toga, njeno sjećanje je ispunjeno slikama iz ženskog odjela logora smrti Auschwitz-Birkenau. Uhićena je s roditeljima i bratom na talijansko-švicarskoj granici, nakon što ih je izdao netko tko je želio zaraditi nagradu za prijavljivanje Židova. Njen dvadeseti rođendan bio je samo još jedan dan u logoru, ispunjen glađu i patnjom.
Život minutu po minutu
Goti kaže kako su živjeli minutu po minutu, suočeni s užasom svakodnevnog života u logoru. Trudnice i djeca su odmah po dolasku bila odvojena i poslana u plinske komore. Goti je preživjela zahvaljujući svojoj sposobnosti da komunicira na njemačkom i mađarskom, pomažući drugim zatvorenicima da izbjegnu kazne zbog nesporazuma sa stražarima.
Povratak u Rijeku
Nakon oslobođenja Terezína, Goti je pješice krenula prema Rijeci. Putovanje je trajalo dva mjeseca, a stigla je u srpnju 1945. godine. U Rijeci ju je dočekala susjeda, gospođa Braida, koja joj je pružila utočište. Ubrzo se preselila u Milano u potrazi za vijestima o svom bratu Tiberiju, koji je nažalost preminuo u logoru Buchenwald.
„Iz logora sam otišla pješice. Išla sam do željezničke stanice, ali vlakovi su mijenjali smjer svake dvije stanice i morali ste sići. Bojala sam se da me ne zaustave i ubiju na putu za Beč. Bilo je to putovanje u etapama, dugo dva mjeseca: stigla sam doma u srpnju.”
“I dalje volim Rijeku kao i tada, iako je izgubila svoj srednjoeuropski duh. I tamo sam se, u našu kuću u ulici Goldoni 1, vratila nakon oslobođenja”
Novi početak i sjećanja
U Milanu je Goti upoznala Rudyja Bauera, časnika Alpina (vojnici planinci) stacioniranog u Eritreji, kojeg je ubrzo nakon toga oženila. Preselila se u Asmaru, gdje su zajedno započeli novi život. Unatoč novim prijateljstvima i ljubavi, sjećanja na Auschwitz ostala su stalna pratnja. Njena kći Rosanna svjedoči kako bi Goti ponekad rekla da je “noćas bila opet u Auschwitzu”.
Svjedočenje
Odmah po povratku, Goti je počela dijeliti svoje iskustvo iz logora. Iako su mnogi preživjeli odlučili šutjeti, Goti je smatrala važnim svjedočiti kako bi svi znali istinu. Danas, nakon mnogih knjiga, članaka i filmova, još uvijek odgovara na pitanja jer vjeruje da je važno zadržati sjećanja živima kako bi se spriječilo ponavljanje takvih strahota. Goti Bauer, sa svojih 100 godina, i dalje pruža važno svjedočanstvo o Holokaustu. Njena priča je podsjetnik na užase prošlosti i važnost sjećanja za budućnost. (corriere)
