Svaki oblik zlostavljanja, a pogotovo djece, je težak udar na kompletnu civilizaciju. Žrtve zlostavljanja se često nikada ne oporave od trauma, a nažalost zlostavljači ne bivaju kažnjeni ni upola od onoga koliko zaslužuju.
O tome svjedoči i priča Tanje Vajn, koja je imala samo deset godina kada je prvi put bila seksualno zlostavljana.
“Imala sam deset godina kada me prvi put silovao. To je nastavio činiti do moje četrnaeste. Tada sam prvi put završila na psihijatrijskoj ustanovi. Bila sam toliko slomljena da su me tri godine hranili na sondu, s dvadeset sam se pokušala prvi put ubiti“, kaže ova hrabra žena kojoj je danas cilj pomoći drugim ženama.
Godinu dana bila je u psihijatrijskoj ustanovi pokušavajući se oporaviti od pakla koji je proživjela u djetinjstvu, a kada je saznala da je preminula baka koja joj je bila oslonac, smogla je snage za borbu i oporavak.
Sada ima 34 godine, udana i dva sina, a konačno hrabro govori o svojoj prošlosti kako bi pomogla drugima koji su prošli kroz sličnu traumu.
Vodi kampanju za poboljšanje dostupnosti papa testova za žrtve seksualnog zlostavljanja.
“Obnovila sam svoj život, imam djecu, udata sam, imam posao, ali i dalje sam pod velikim utjecajem zlostavljanja koje sam pretrpjela u djetinjstvu i to ću biti do kraja života. Otkad znam u kojoj mjeri zlostavljanje može utjecati na vas, želim reći “Moje iskustvo pronalaska nečeg pozitivnog, ako može pomoći bilo kome u budućnosti, čak i samo jednoj osobi, onda će sve biti vrijedno truda”, rekla je za The Sun.
Tanja se osjećala nesposobnom pričati o zlostavljanju kojem je bila izložena, a patnja u tišini i traumi učinila je svoje.
Prisjeća se: “Nisam mogla verbalizirati što se dogodilo, jer je prošlo nekoliko godina, pa su se sve te stvari dogodile, a nitko nije znao zašto. Predozirala sam se u školi i morali su zvati hitnu pomoć. “Pobjegla sam u London, ali policija me pronašla i morali su me vratiti. Ljudi nisu znali zašto se tako ponašam. Puno mojih prijateljstava je puklo, a onda sam se počeo osjećati loše i otišla u bolnicu.”
U dobi od 14 godina, teško traumatizirana zlostavljanjem, Tanya je primljena na psihijatrijski odjel u Tauntonu sa složenim PTSP-om, anoreksijom nervozom i kroničnom depresijom.
“Budući da sam dugo bila u bolnici, rijetko tko je ostao u kontaktu sa mnom. Imam možda dva-tri prijatelja koji su ostali uz mene kroz sve to”, rekla je Tanja za The Sun.
Kako se njezina bolest pogoršavala, s 15 godina prebačena je u sigurnu jedinicu u Sloughu, 150 milja daleko od prijatelja i obitelji.
Tamo su je tri godine hranili na sondu jer su joj se pogoršali PTSP i anoreksija.
“Bilo je vrlo traumatično… U bolnici su rekli da je to najgori slučaj posttraumatskog stresnog poremećaja koji su ikada vidjeli kod djeteta. U Plymouthu je bila majka koja je mogla doći u posjet. U osiguranim jedinicama morate uzeti tuš i odeš na WC s dvije osobe te gledaju. Lišena si svakog dostojanstva. To stvarno nije bilo ugodno ni korisno iskustvo. Mislim da su vjerojatno više naškodili nego koristili”, prisjeća se Tanja.
Nakon sedam godina provedenih u nekoliko duševnih bolnica, Tanja je u svojoj dvadeset i prvoj godini doživjela vitalnu prekretnicu u svom oporavku.
Njena baka Joyce je preminula, a Tanja je bila užasnuta što je ne može vidjeti jer je u bolnici.
“Smrt moje bake stvarno me ohrabrila da pokušam ozdraviti i moći vidjeti ljude koje sam voljela prije nego što bude prekasno za to.”
Nakon šest mjeseci na rehabilitaciji odlučila je “uložiti težak napor” kako bi obnovila svoj život. Vratila se obitelji, a potom upisala fakultet i studirala brigu o djeci.
“Bilo je nevjerojatno teško jer sam” napustila “svijet kada sam imala 14 godina, a onda sam provela sedam godina na toliko droga da je bilo tako teško integrirati se u život. Bio sam kao dijete u tijelu odrasle osobe.”
S budućim suprugom Nathanom povezala se putem Facebooka, a zajedno su išli u istu srednju školu, no kao tinejdžeri su imali malo kontakta.
“Kada sam napustila rehabilitaciju, vratila sam se na društvene mreže i počela se povezivati s ljudima iz škole. Nathan i ja smo bili u istom razredu, ali on nije ni shvatio da napuštam školu. Počeli smo razgovarati i počeli izlaziti.”
Nathan i Tanja vjenčali su se 2014. i sada imaju dva sina od šest i devet godina. Nathan joj je velika podrška.
“Prihvatio je moju prošlost za koju mislim da je užasna. On zna sve što je prilično teško čuti, ali prihvatio me sa svim ovim ožiljcima. Voli me takvu kakva jesam, što je nevjerojatno.”
Dok je Tanja radila na liječenju traume iz djetinjstva, interni pregledi, poput papa testa, predstavljali su značajan izazov.
Nakon što je godinama odgađala svoj prvi pregled, smogla je hrabrosti zakazati pregled u svojim kasnim 20-ima.
Odgađala sam to godinama dok se jedan od testova moje prijateljice nije vratio s abnormalnim rezultatima stanica. Kad sam otišlana pretrage, imao sam flešove. Drhtala sam i plakala, a medicinska sestra je rekla: “Što se događa?” Objašnjenje je bilo traumatično. – to je razgovor koji u tom trenutku ne želite voditi. Jedna od tri žene bila je seksualno zlostavljana u nekom trenutku svog života, a nakon zadnjeg pregleda osjećala sam se toliko snažno da sam mislila da moram pokušati učiniti nešto za promjenu.”
Sada je Tanja pokrenula peticiju za poboljšanje dostupnosti papa testova za žrtve zlostavljanja diljem Ujedinjenog Kraljevstva.
Nada se da će uvjeriti NHS da promijeni svoj sustav zakazivanja pregleda, tako da postane obvezno pitati svaku ženu koja zakaže bris, je li prošla kroz neku traumu.
To znači da medicinska sestra ili praktičar koji radi test moraju biti svjesni pacijentove prošlosti i biti u stanju zadovoljiti njezine potrebe.
“Ne morate čak ni razgovarati ovako ako ne želite. Medicinska sestra bi bila svjesna da vam može trebati malo dodatnog vremena ili samo ljubazna riječ, a to bi se moglo puno promijeniti”, prenosi The Sun.
