Iako danas, s obzirom da gotovo svatko ima mobitel s kamerom, ponekad imamo previše fotografija, znamo da smo prije mogli imati slike i gledamo ih samo ako smo ih dali izraditi u fotografskoj radnji.
Složit ćete se da je to imalo neke draži. Čekam da se naprave slike, da vidite kako ste ispali, bez photoshopa, filtera itd. Albumi su se punili da bi se sačuvale uspomene, što se danas gotovo nikad ne radi.
Naime, do 20. stoljeća fotografija je bila izuzetno skupa pa si je mnogi nisu mogli ni priuštiti. Zbog toga su imali jednu, s današnje točke gledišta, jezivu praksu.
Za uspomenu na one koji umiru često je jedina uspomena njegova posmrtna fotografija. To možda i ne bi bilo toliko čudno da se ljudi na tim fotografijama ne prave da su živi. Neposredno nakon smrti, pokojnici su, sami ili u društvu rodbine, fotografirani u raznim pozama.
Foto studiji su morali imati posebne uređaje koji su pokojnika držali u uspravnom položaju, a često su im se naknadno na izrađenim fotografijama iscrtavale i oči kako bi se stekao dojam da su snimljeni dok su živi.
No, s obzirom na neiskustvo nekih fotografa pri crtanju očiju, lako se vidi da se radi o post mortem fotografiji. Postmortem je žanr koji je nastao pojavom fotografije početkom 19. stoljeća, a održao se sve do prvih godina 20. stoljeća, zauzimajući važno mjesto u ovoj grani umjetnosti toga doba.
Žalosno je što su na takvim fotografijama uglavnom bila djeca, jer je u to vrijeme njihova smrtnost bila velika.
