Trenutno azijski div ima 28 zlatnih medalja, SAD 20, Japan 17, Australija 14, Rusija 12 i Velika Britanija 10.
Po sadašnjem redoslijedu Kina bi se vratila po drugi puta kao vodeća zemlja po broju zlatnih medalja (prvi put se to dogodilo 2008. na OI u Pekingu), i time opet okončala američku sportsku hegemoniju na OI.
Stvoren po sovjetskom modelu, kineski sustav oslanja se na državu da pronađe desetke tisuća djece radi cjelodnevnog treninga u više od 2000 državnih sportskih škola. Kako bi povećao svoju zlatnu žetvu, Peking se usredotočio na manje istaknute sportove koji na Zapadu nemaju dovoljno sredstava ili na sportove koji nude više olimpijskih zlatnih medalja.
Nije slučajno da se gotovo 75 posto olimpijskih zlata koje je Kina osvojila od 1984. godine nalazi u samo šest sportova: stolni tenis, streljaštvo, ronjenje, badminton, gimnastika i dizanje utega. Više od dvije trećine kineskog zlata pripalo je zahvaljujući sportašicama, a gotovo 70 posto kineskog izaslanstva u Tokiju čine žene.
Žensko dizanje utega, koje je uveden na Igrama u Sydneyju 2000., bilo je idealna meta za strategiju zlatne medalje u Pekingu. Ovaj sport je niša za većinu atletskih snaga, što znači da se dizačice na Zapadu moraju boriti za financiranje. S više težinskih razreda dizanje utega nudi četiri potencijalna zlata.
Za sportske careve u Pekingu nije bilo važno što dizanje utega nema masovnu privlačnost u Kini ili što djevojke od mlađe dobi upućene u sustav nisu imale pojma da takav sport uopće postoji. U trening centru za podizanje tegova u Pekingu, velika kineska zastava prekriva cijeli zid, podsjećajući dizače da je njihova dužnost prema naciji, a ne prema sebi. (NY Times)
