‘Još 1980-ih je Dvorana mladosti poslovala s dobitkom, tj. bila je full puna publike jedino kad su nastupali narodnjaci. Pitajte suvremenike. O tome govorimo i u šestoj epizodi naše serije. Ako ćemo gledati kvantitativno, prema količini publike, Rijeka je zapravo čitavo to vrijeme bila grad cajki, a ne punka. Ponavljam i naglašavam, gledano količinski’, priča urednik serijala Rijeka moje mladosti Aleksej Pavlovsky za portal Glazba.hr.
‘Međutim, prije četrdeset i više godina – što ne vrijedi samo za Rijeku, nago i više-manje za sve naše, barem veće, gradove – vi tu glazbu niste nigdje mogli čuti u centru, kao ni u širem centru grada, već samo na periferiji, pa se mogao steći dojam da ta glazba nije ni postojala. Postojala je ona itekako, samo, znalo se gdje joj je mjesto. Već od 1990-ih stvari se drastično mijenjaju, dolazi turbofolk i njegova silna popularnost i tu niti Rijeka nije nikakva iznimka.
Sve me to podsjeća na jedan događaj od prije nekoliko godina, kad je netko, čini mi se na Delti, fotografirao grupu tinejđera, među kojima je i jedan podignutom desnicom “mjerio kukuruz”, a znate na što mislim. To se odmah objavilo po novinama i portalima i, naravno, odmah se postavilo i pitanje: pa kako, u Rijeci?! I tako, pitao je to pitanje jedan novinar i tadašnjeg gradonačelnika, Obersnela. Pa kako, pa kako? A Obersnel mu je cijelo vrijeme lijepo pokušavao objasniti da Rijeka nije izolirani otok, tj. da se u njoj zbivaju svi društveni procesi kao i u svim drugim dijelovima Hrvatske. Pitanje je onda samo omjera, tj. učestalosti nekih pojava – negdje će ih biti više, a negdje manje i to čini razliku. Ali to ne znači da ih neće biti uopće’, zaključuje Pavlovsky u intervjuu koji možete u cijelosti pročitati na linku.
