Oni nisu Družina Sinjega galeba, nego Bratstvo starih drvosječa, piše Boris Šuligoj za Ljubljansko Delo. Drvene brodove ne grade da bi pecali ili se natjecali, već da bi se družili i pomagali jedni drugima u izgradnji, renoviranju i održavanju starih plovila. To je više od obične ljubavi. To je strast koja budi pomorsku baštinu. Svijest o tome da se stare barke trebaju vratiti u naše more jača i svijest o očuvanju mora. Zato je praznik kada obnovljeni lovranski guc doplovi u Izolu, a praznik je kada se iz Pirana u Novigrad odveze nova batana, izgrađena u radionici piranskog podruma.
Znate li uopće razliku između guca i batane? Za laike i izdaleka, riječ je o čamcima dugim oko pet metara, kakvima mještani love ribu. Za znalce je razlika ipak velika. Zaljubljenik u pomorsku tradiciju, novinar i publicist Mitja Zupančič i njegov sin Rok s ponosom su u izolskom škveru Tomija Sinožiča predstavili svoju novu akviziciju – nedavno obnovljenu galiju Lovranski guc 1962 (tako se zove barka) koju su kupili u Mošćeničkoj Dragi, bit će usridena u Izoli, ali će svoju pomorsku tradiciju učvrstiti duž Jadrana i ponekad ploviti i dalje.
Lovranskog guca je 1962. godine izgradio Ivan Nino Gašparinić, jedan od najuglednijih kvarnerskih brodograditelja, po kojem je i regata starih barki u Lovranu dobila ime. Izgradio je oko 40 barki, uglavnom guca i pasara. „Ljepotu i neponovljiv oblik korčulanskih gajeta nadogradio je u prepoznatljivu liniju lovranskih guca. Mještani kažu da je gradio teglenice “više klase”, bile su namijenjene obalnom ribolovu, ali su od Austro-Ugarske monarhije ljeti služile i za prijevoz gospode (turista) na Opatijskoj rivijeri. Lovranski guc (poznat i kao gajetica) prepoznatljiv je po zaobljenosti krme i pramca na nadvodnom dijelu teglenice te po dominantno izbočenoj prednjoj ašti“, rekao je Mitja Zupančič koji je odlučio kupiti staru i napuštenu barku zajedno sa svojim sinom Rokom. U hrvatskom pomorskom upisniku bilo je upisano osam sličnih brodova, sada ih je jedan manje jer je prebačen u slovenski upisnik brodova. I prije toga s izolskim majstorom brodograditeljem Tomijem Sinožičem dogovorio je da se brod valjano obnovi.
Barem jednom godišnje mora napustiti more
„Došao je u naš škver u dosta lošem stanju, stražnji dio krme je bio truo, nedostajali su dijelovi osovine, pa smo morali rekonstruirati cijeli stražnji dio krme, pola kobilice i neka rebra. . Morali smo obnoviti lim kormila, čelnu veznu ploču, podove, dio oplata je zamijenjena smrekinom, inače su rebra i kobilica od hrastovine. Odradili smo sve brušenje i žbukanje, te na kraju kako treba obojali i lakirali. I inače se takav brod mora barem jednom godišnje izvaditi iz mora, njegovati i lakirati drvo. Obavili smo i generalni popravak motora, a riječ je o jednocilindričnom Volvo torpedu MD 1 iz 1958. godine“, rekao je majstor koji je s kolegama posao završio za pet tjedana.
“Mnogi bi je zbog izgleda smjestili u muzej, pa i u dnevni boravak, ali za mene nema ništa ljepše od uređenog jedrenjaka – Mitja Zupančič”
Mitja Zupančič voli isticati da je barka bogato dizajnirana i opremljena. Paluba je ukrašena lijepo lakiranim rubom, na kratkom jarbolu za sada su obješene tipične jadranske facole (velike šarene marame). Inače, još uvijek čekaju latinsko idro koje će oslikati majstor Franko Mavrović Frenki. Zupančič kaže da će obnovljeno plovilo pomoći u obrazovanju mladih ljudi te učenju i prakticiranju pomorskog slovenskog jezika. Na ovaj način Gajetica skreće pozornost na multikulturalnost kraja. More je oduvijek spajalo mjesta, jer su barke često mijenjale državne zastave. Novi vlasnici će starim drvenim brodom objediniti pomorsku tradiciju sudjelovanjem na festivalima mora i regatama starih plovila, ali i jednostavnim uživanjem u moru u slobodno vrijeme.
“Mnogi bi je zbog njenog izgleda smjestili u muzej, čak i u dnevni boravak, ali meni nema ništa ljepše od uređenog plovila koje plovi. Za to su mu potrebne vrijedne ruke, brižni gospodar i što više iskustva na moru“, kaže Zupančič. Na tržištu bi takav novi brod koštao oko 25.000 eura. Međutim, tu briga tek počinje. Za njegovo održavanje vlasniku je potrebno oko 1000 eura godišnje i još najmanje 500 eura za vez. – Ako vlasnik ne zna sam ništa raditi na brodu ili nema vremena za to, bolje da ga nema – rekao je ponosni vlasnik broda dajući do znanja da su brodovi kao kućni ljubimci , za koje uvijek imate vremena .
Uz novu akviziciju u Izoli, otac i sin vlasnici, zajedno s brodograditeljem, postavili su pitanje zašto se općinske uprave primorskih gradova oglušuju na sve inicijative da se starim drvosječama ponude besplatni vezovi jer bi to bilo najljepše od svega. njihove luke i time “životni prostori” mediteranskih gradova . No, starim drvenim ljepoticama gotovo da i nisu dorasle.
Povezanost Jadranskog mora, mjesta, kulture i pomorske tradicije uz njega dokazuje još jedan sličan primjer brodograđevnog ostvarenja u Piranu. Samo što smo ovdje izvezli slovensko brodograđevno znanje Hrvatima u susjedni Novigrad. Piranski Zavod Mediteranum, na čelu sa Slobodanom Simićem Simeom, uz pomoć Izolana Kristjana Kerina, izgradio je u piranskoj Ulici Svobode posebnu batanu za multimedijski interpretativni ribolovni centar hrvatske Istre.
„Naš zavod izradio je idejni projekt ovog ribarskog centra za općinu Novigrad. Tada smo napravili jedinu batanu ove vrste na Jadranu od hrasta i ariša. Posebnost joj je što je ova (tipična za Istru) tradicionalna ribarska batana dizajnirana s polukružnim krmom. Dugačka je oko pet metara, jedna je od 11 vrsta batana koje sam detaljno opisao u svojoj monografiji o istarskim batanama, a po dizajnu više nalikuje topu nego batanu. Njegova izrada je zahtjevna, jer zahtijeva posebna znanja i vještine. Sada planiram priručnik o gradnji takvih brodova. Nadam se da ćemo uspjeti održati radionicu koja bi osposobila više mladih ljudi koji bi bili sposobni za ovu vrstu brodogradnje koja je sve traženija“, naglasio je Šime. Barku su dva slovenska majstora izrađivala pet mjeseci, a vrijednost joj je procijenjena na 26.000 eura. Piranska batana neće samo plivati u muzeju, već će povremeno zaploviti i morem.
Posebnost drvnih biljaka je da su vječne. Brodograditelji tvrde da drvena barka može trajati onoliko koliko drveće raste u šumi. Svakih nekoliko desetljeća mijenja se ovaj ili onaj dotrajali dio i brodica kao nova siječe morske valove.
