Djevojčica Marina (12) iz zagrebačke osnovne škole zatražila je pomoć razrednika i školskog psihologa koji, iako joj žele pomoći, ne uspijevaju. Marina je samo jedno od tisuću djece koja su meta vršnjačkog nasilja. Njezina je priča svjetlo dana ugledala 2016. godine, a mi vam ga prenosimo u cijelosti.
– Mama ti je kurva, a tata alkoholičar. Tu rečenicu i gomilu drugih uvreda čujem gotovo svaki dan čim sjednem za školsku klupu. Ne mogu više. Svi me maltretiraju. Cijeli razred. Kad su završili školski praznici i sjetila sam se da moram ponovo u školu, doslovno mi je pozlilo. Muka mi je i povraćam svako jutro. Ne znam što da radim. Bojim se onoga što ću čuti dok prolazim pored svojih kolega. Sve te uvrede postale su mi nepodnošljive.
– Sjedim sama u klupi jer sam siromašna. Vjerojatno ću ipak morati promijeniti školu jer se uopće ne mogu koncentrirati na učenje – kaže 12-godišnjakinja, čiji glas drhti dok govori o izolaciji i psihološkom uznemiravanju kojem je svakodnevno izložena svih 28 učenika u 6. razredu njene osnovne škole.
Istina je, kaže, da su i razrednik i školski pedagog prošle godine pokušali riješiti problem, ali to je teško. Nakon roditeljskog sastanka obično se malo smire što se tiče vrijeđanja i omalovažavanja, no ubrzo sve postaje isto. A kako je sve počelo?
– Glavni razlog je taj što sam siromašna. Mi smo siromašni i u mojem razredu nema nikoga tko je siromašniji od mene. Zato nemam Nike tenisice ni Diesel traperice. Obično nosim ono što moja sestra preraste. Nemam ni iPhone. Moj mobitel više ne radi, ali radi. Tako star, naravno da u razredu nema nikoga.
– Nosiš krpe, pogledajte kako si debela – gotovo svaki dan čujem od druge djece u razredu, a to je samo mali dio uvreda koje čujem o sebi. Zapravo ne razumijem zašto je siromaštvo razlog zašto se nitko ne druži sa mnom ili zašto me stalno vrijeđaju. Istina, moj je tata običan radnik, ne nosi odijelo i kravatu, pa su ga nakon što je na dan otvorenaih vrata došao u moju školu proglasili alkoholičarom – nastavlja Marina tužnu priču o psihološkom uznemiravanju.
Nije joj jasno zašto je njezina majka proglašena kurvom, osim što znaju da će tako rasplakati. Zadirkivanje i ismijavanje jedini su način komunikacije s njezinim kolegama koji se jako trude biti što okrutniji i držati ju u potpunoj izolaciji. Kad više nije mogla trpjeti uznemiravanje, Marina je u jednom trenutku ipak zatražila pomoć od razrednice.
Ne mogu reći da mi nitko ne želi pomoći, ali zasad je sve bez uspjeha. Trenutno idem psihologu i čini mi se da ću promijeniti ne samo razred već i školu, jer u ostalim razredima znaju što mi rade, pa nekako ne vjerujem da bi bolje bi prošla tamo – objašnjava Marina. Doduše, odrasli bi teško mogli podnijeti njezin školski dan.
– Za vrijeme praznika sjedim na svom mjestu u učionici. Bolje je nego stajati sama u školskom hodniku, s obzirom na to da mi nitko ne želi prići, osim da u prolazu kažu: „Što je, što gledaš, želiš li ovakav mobitel? Slikati ću te u tim krpama da vidiš kako si lijepa! ” Najgore mi je kad to rade na nastavi.
– Profesor me zvao da se javim, a oni su se smijali, smijali mi se i slikali na telefon. Dok profesor ne gleda, bacaju na mene papiriće. Nedavno sam profesoru trebala pokazati domaću zadaću na hrvatskom, ali nigdje nisam mogla pronaći bilježnicu. Sakrili su ju u moj ormar u drugom razredu. Slučajno ju je pronašla profesorica nekoliko dana kasnije.
Na pitanje je li pretučena, Marina je odgovorila niječno. Ipak, dodaje da joj se čini da bi joj ponekad bilo lakše da je udaraju nego da je vrijeđaju i neprestano je gurkaju pod nos da sve to rade samo zato što je siromašna i nema sve one pomodne inovacije. Trenutno joj pomažu psiholozi, mama i kolege iz razreda.
– Ako promijenim školu, možda ću se moći upisati u razred koji pohađaju dvoje mojih prijatelja s ulice, pa će mi biti lakše jer ću imati s kim razgovarati – u Marini se budi malo optimizma.
Kaže da je nekako izdržala prošle godine, ali što više vremena prolazi, to joj je teže.
– Prije početka nove školske godine razmišljala sam o tome da više uopće ne idem u školu jer mi je to bilo neizdrživo. Znam da je osnovna škola obavezna, ali nikada je neću ovako završiti. Njih 28 u razredu svakodnevno smišljaju nove strahote koje će me vrijeđati i uznemiravati, a ja to teže podnosim – drhtavim glasom završila je svoju tužnu priču Marina.
