Otvoreno pismo kojim se predstavlja problem koji je većini možda nepoznat. Samantha se odlučila suočiti, uvijek s poštovanjem, ali i iskreno i odlučno, s potrebom vrednovanja vremena onih koji nemaju djecu , a ne samo majki i očeva.
„Na Badnjak prošle godine“, piše Samantha za DailyMail, „napustila sam trgovinu u kojoj sam bila voditeljica u šest popodne. Vani je već bilo mračno i hladno, a nakon posluživanja kupaca do pet, ja i još šest kolega proveli smo još sat vremena odlažući ukrase i pripremajući se za sezonu sniženja. Došla sam kući oko 7, popila čašu vina i otišala ravno u krevet. Na Božić sam bila preumorna da bih uživala u slavlju, a znala sam da ću već sutradan opet raditi.”
Zabave kao osobe bez djece i komplikacije
Prema Samanthi, ovo nije izolirani slučaj, već sustavni problem koji pogađa mnoge ljude, ali koji se u previše slučajeva ne prepoznaje niti se o njemu raspravlja: «Tako je već desetljećima. Odmah sam počela raditi, s obzirom na to da nisam išla na fakultet, a sad sa skoro 48 godina radim u prodaji oko 30 godina, od čega 25 u menadžmentu.”
“Svatko tko je radio u trgovini u prosincu zna koliko je to teško,” nastavlja Samantha, “ali postoji razlog zašto je u mom slučaju to još gore: ja nemam djece. Postoji to očekivanje da žene poput mene, koje nemaju djecu, moraju to kompenzirati kako bi mame mogle provoditi vrijeme sa svojim obiteljima.” S obzirom na to da trećinu njezinog tima čine majke, situacija na poslu za nju je postala dosta složena.
„Žao mi je što to moram reći, ali majke su nepouzdane kada je u pitanju posao“, dodaje 48-godišnjakinja, „ kada su im djeca bolesna, po zakonu mogu tražiti roditeljski dopust, a ja sam ona koji se mora brinuti o njihovom poslu . Kada se to događa često, postaje teško. Samantha je odlučila da se više ne može nositi s tom situacijom te je ove godine prije Božića, točnije u listopadu, dala otkaz, iako joj je trgovina jako dobro poslovala.
„Znam da će neki reći da sam pogriješila što sam odbacila svoju karijeru, ali to više nije bilo samo pitanje sezone praznika“, piše Samantha, „Naprotiv, izgubila sam nadu zbog ogromne razlike između predanosti i truda, kao žene bez djece, te potpunog nedostatka bilo kakvog priznanja zauzvrat.”
“Razumijem roditelje, ali voljela bih da društvo misli i na nas”
Prema ženinim riječima, nije riječ o želji da se nešto oduzme roditeljima, koje nedvojbeno treba podržati, već o pružanju te iste podrške, makar i drugačije izražene, prema onima koji nemaju djecu: «Moj otac je bolestan, ali znala sam da zbog toga neću dobiti zajamčeno slobodno vrijeme, plaćeno ili neplaćeno. Pravno, dopuštenje možete dobiti samo ako je dotični rođak “ovisan” o vama i vašoj skrbi.”
Samantha objašnjava da bi i ona voljela biti majka, da se udala u ranim tridesetima i da je nekoliko puta pokušala zatrudnjeti. Nažalost, njezini jajovodi bili su začepljeni ožiljkom koji je nastao nakon prethodne operacije. Nakon nekoliko bezuspješnih tretmana zbog neplodnosti, odustala je, nesposobna da doži još koji novi neuspjeh.
„Ali ponosna sam na to kako sam uspjela ponovno izgraditi svoj život nakon tog razdoblja i ponovno pronašla ljubav“, piše Samantha, „A sada kad sam blizu 50-e, voljela bih samu sebe potapšati po ramenu zbog onoga što sam uspila stići tako daleko i uživati u onome što imam, umjesto da razmišljam o onome što mi nedostaje. Zato mi je dosta. Razumijem roditelje, što da rade? Društvo je to koje želim potaknuti na promišljanje kako bi trebalo uzeti u obzir one koji nemaju djecu, a koji nas podržavaju, misle o nama i vrijednostima našeg vremena.”
