Iako bi vjenčanje trebalo biti najsretniji dan u životu žene, život nas često podsjeća koliko je nepredvidljiv. Žena po imenu Cynthia Maisonneuve (35) imala je takvo iskustvo objašnjavajući što joj se dogodilo 2015. godine.
Naime, kako je istaknula, u trenutku očaja bila je toliko šokirana da je svog izabranika upitala: “Šališ se?”. No, mislio je ozbiljno, ostavio ju je pred oltarom, pred okupljenom rodbinom, prijateljima, poznanicima.
– Bilo je popodne i trebala sam se udati. Sestra mi je pomogla da se odjenem i pitala me jesam li nervozna. Iskreno sam joj rekla da nisam. Prošlo je samo sat vremena prije vjenčanja i bila sam sva u svojim snovima, na plaži na Havajima s čovjekom koji mi je najbolji prijatelj. Sjećam se da je moja sestra komentirala da nisam nervozna: “Pa, trebala bi biti.” On je sjajan momak. ‘ Često sam se kasnije sjećala tih njezinih riječi.
Potom je iskreno ispričala kako je preživjela činjenicu da ju je zaručnik napustio sat vremena prije vjenčanja.
Evo njenog priznanja:
Upoznala sam svog zaručnika dvije godine prije vjenčanja na bejzbol utakmici. Bio je visok i sladak. Živio je sam u Torontu i bio sam udaljen dva sata vožnje od mene, ali smo svejedno počeli izlaziti. Vozila sam se do njega svaki vikend kako bismo bili zajedno. Bili smo opijeni. Zaprosio me šest mjeseci kasnije na plaži tijekom zalaska sunca. Nisam mislila da žurimo u brak ili da se žuri s prosidbom. Ljudi su znali da nam govore da smo savršen par. Oboje smo aktivni i ambiciozni, a on se odlično slagao s mojom obitelji. Zajedno smo kupili kuću dok smo planirali vjenčanje.
Odlučili smo se vjenčati na Havajima, a on se jako uključio u organizaciju. Na dan vjenčanja stajali smo na prozoru hotela i gledali mjesto na plaži gdje se trebala održati ceremonija. Nisam bila nervozna dok sam se pripremala za vjenčanje i oblačila haljinu. Vjerojatno sam zato bila toliko zatečen onim što se dalje dogodilo.
Ušao je u sobu i rekao da želi razgovarati sa mnom nasamo. Plakao je. Mislila sam da su ga preplavile emocije zbog vjenčanja. Zatim je rekao: “Ne mogu to učiniti.” Pitala sam ga: “Šališ se?” Odmahnuo je glavom. Stajao sam tamo s velom u kosi i promatrao ga. Muškarac koji je trebao biti ljubav mog života kaže mi da otkažem naše vjenčanje, manje od sat vremena prije nego što počne. Bila sam toliko šokirana da ga nisam pitala zašto to radi. Samo sam mu rekla da ode. Hotelska soba odjednom se učinila tako malom.
Moja sestra i kuma su jurile za njim, ali on im je pobjegao. Organizatorima nije rekao ni ništa od vjenčanja. Gledala sam kroz prozor dok mi je sestra svima objašnjavala da nema vjenčanja. Mislila sam da ga je možda uhvatila trenutna nervoza i panika, ali pokazalo se da nije tako, otvorila sam ormar, a njegove stvari su nestale, čak ni putovnica. Tada sam shvatila da me doista ostavio. Slomio mi je srce. Bila sam tako ponižena i uništena.
Osjetila sam potrebu pobjeći, izaći iz hotela. Otišla sam u šetnju uz plažu. Pola sata kasnije nazvala sam ga i on je samo rekao da ga nema. To je sve. Ne znam ni kako sam preživjela tu noć. Bila sam ošamućena. Otišla sam na večeru, ali nisam mogla jesti. Sestra mi je dala tablete za spavanje, ali sam se ipak probudila u četiri ujutro. Prisjećanje svega o nama bilo mi je najteže preživjeti u početku.
Ono što je cijelu situaciju dodatno otežalo je to što je ostatak tjedna ostao na otoku, a mi smo bili u istom odmaralištu. Vidjela sam ga na parkiralištu dva dana kasnije i povikala mu da je kukavica. Ljutnja je do tada zamijenila tugu. Radila sam razne aktivnosti na otoku, samo da ne razmišljam o tome što mi se dogodilo. Cilj mi je bio zaspati svaku noć bez razmišljanja. Ali bilo je vrijeme za povratak. Vratila sam se u Kanadu u okrutnu stvarnost. Vratila sam se roditeljima, a oni su se pobrinuli za prodaju kuće. Osjećala sam se kao da sam opet u pubertetu.
Srela sam ga nekoliko tjedana kasnije i predložio mi je da budemo zajedno, ali bez vjenčanja. To mi je bilo jako čudno. Razlog zašto se nije želio vjenčati bio je, barem je tako rekao, što sam ja htjela djecu, a on nije. Nikada mi nije objasnio zašto je to postalo toliko važno na dan našeg vjenčanja. Vremenom smo izgubili međusobni kontakt. Sada, 11 godina kasnije, ono što mi se dogodilo dovoljno je daleko u prošlosti da me više ne može toliko povrijediti. Prijateljima sam samo rekla kako se na sve to sada mogu nasmijati bez ikakvih problema – zaključila je.
