Ubojstvo obitelji Zec dogodilo se u Zagrebu, u Hrvatskoj, 7. prosinca 1991., tijekom Domovinskog rata, kada je jedinica od pet hrvatskih milicajaca strijeljala tri člana srpske obitelji: Mihajla Zeca, njegovu suprugu Mariju i 12 godišnju kćer Aleksandru. Još dvoje djece obitelji Zec je pobjeglo. Ubojice su uhićene, ali su puštene nakon kontroverzne sudske odluke 1992. godine.
Nakon dugog razdoblja očitog nemara i zataškavanja, hrvatsko pravosuđe se nikada nije ozbiljno pozabavilo ubojstvom obitelji Zec, ali je Vlada sudskom nagodbom iz 2004. pristala isplatiti odštetu preživjelim članovima obitelji. Glavni počinitelji ovog ubojstva osuđeni su na zatvorske kazne za druga kaznena djela.
Oko 23:00 h. Dana 7. prosinca 1991. obiteljsku kuću Zec kod Zagreba opkolilo je petero ljudi: Siniša Rimac, Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović. Oni su upali u prostorije navodno kako bi uhitili Mihajla Zeca, po zanimanju mesara, zbog navodne povezanosti s pobunjenim krajiškim Srbima. Četvorica muškaraca bili su pripadnici paravojne postrojbe Tomislava Merčepa, pričuvne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova RH. U kasnijem curenju transkripata predsjednika Tuđmana, Merčep je 1995. citiran kako je Tuđmanu rekao da je ubojstvo naručio Zvonimir Trusić, koji je pak, prema Merčepu, bio podređen tadašnjem ministru vanjskih poslova Zvonimiru Šeparoviću i tadašnjem ministru unutarnjih poslova Ivanu Vekiću. Ovo svjedočenje sud nikada nije istražio.
Mihajlo Zec je istrčao na ulicu, pokušao pobjeći, ali ga je Siniša Rimac ustrijelio s udaljenosti od tridesetak metara. Nakon toga su vezali njegovu suprugu Mariju, a jednu od njihovih kćeri Aleksandru ubacili u kombi bez registarskih oznaka i odvezli do planinarskog doma u blizini Medvednice. Jednom su na Sljemenu Aleksandra i Marija ubijene i bačene u jamu za smeće. Aleksandrini brat i sestra, Gordana i Dušan, uspjeli su se uspješno sakriti i pobjeći kod bake u Banju Luku. Kasnija istraga govorila je da Rimac navodno nije želio da Aleksandra bude ubijena, no ostali su se protivili bilo kakvom milosrđu jer je bila svjedok. Djevojku je hicem u glavu iz automatske puške Heckler & Koch, izveo Munib Suljić.
Samo nekoliko dana nakon zločina policija je uhitila počinitelje, a oni su tijekom ranog očevida priznali likvidaciju i detaljno je opisali. No, ta su priznanja izrečena bez prisustva njihovih odvjetnika. Ova velika proceduralna greška značila je da nije bilo pravnih svjedoka smaknuća. Postoje iskazi svjedoka koji su vidjeli Rimac kako ubija Mihajla Zeca. Drugi su svjedočili da je Mikola priznao ubojstvo. Tadašnjim policijskim vještačenjem dokazano je da je oružje oduzeto od optuženika identično onom kojim su počinjena ubojstva. Vještačenjem kombija počinitelja utvrđeno je da je njime prevezene Aleksandra i Marija Zec. Ništa od toga Županijski sud u Zagrebu nije uzeo u obzir te je nepravomoćno osudio.
Dana 19. veljače 1992. Vrhovni sud Hrvatske preispitao je i vratio predmet na ponovno suđenje. Dana 9. srpnja 1992. Županijski sud u Zagrebu ponovno je donio oslobađajuću presudu. Zbog toga je kritizirano hrvatsko pravosuđe. Većina pravnih stručnjaka tvrdila je da je presuda nategnuta i da uključuje vrlo dvojbeno tumačenje zakonskih odredbi, zbog snažnog političkog pritiska na sud.
Nakon puštanja na slobodu, Suljić i Hodak vodili su kriminalni stil života o čemu su naširoko pisale lokalne novine. Rimac je postao tjelohranitelj ministra obrane Gojka Šuška i napredovao do visokog čina u Hrvatskoj vojsci. Mikola je izmaknuo centru pažnje preselivši se u Hercegovinu, dok je Snježana Živković uspješno izbjegla sve kazne. Rimac je 30. svibnja 1995. primio Red Nikole Šubića Zrinskog za “ratno junaštvo”, koji mu je dodijelio Franjo Tuđman.
Prema pisanju hrvatskog tjednika Nacional, zaštitu je produžio sam Tuđman. Navodno je Stjepan Mesić 1992. od Tuđmana tražio da se slučaj što prije riješi, ali mu je Tuđman odgovorio: “Pusti, možda će nam ti momci još trebati”.
Novinar Davor Butković izjavio je da je Vladimir Šeks, koji je u vrijeme prvotnog suđenja bio državni odvjetnik Republike Hrvatske, izjavio da ga žalosti slučaj Zec, te da se osjeća krivim što ubojice nisu kažnjene. Šeks je 2004. Nacionalu Berislavu Jeliniću rekao da je tužan zbog tog slučaja, ali da ne snosi nikakvu odgovornost. Rimac, Suljić i Mikola su 2005. godine osuđeni za ubojstvo Aleksandra Antića zvanog Saša u slučaju “Pakračka poljana”, gdje je ista postrojba počinila brojne ratne zločine nad Srbima (poput obitelji Zec) ali i pojedinim Hrvatima koji su pali u nemilost i zarobljeni, među njima i Antić i Marina Nuić 1991. Točni razlozi ubojstava Antića, Nuića i drugih etničkih Hrvata u Pakračkoj poljani ostaju nejasni. Nuićevo tijelo nikada nije pronađeno, ali Miro Bajramović, koji je u intervjuu za Feral Tribune rekao da je u Pakračkoj ubio 86 ljudi, od kojih 72 vlastitom rukom. Posvjedočio je da je Nuić više puta silovana prije nego što je strijeljana, a njezino tijelo pokopano u obližnjoj Janji Lipi, gdje je i ostalo, jer nikada nije iskopano. Taj je slučaj prvi put doveden do suđenja 1997., ali je prošao kroz nekoliko ročišta između 1999. i 2001. godine.
Suljić, prvi strijelac u tom slučaju, na kraju je dobio kaznu od 10 godina. Siniša Rimac osuđen je na osam godina. Igor Mikola je osuđen za pomaganje u ubojstvu te protuzakonito zatvaranje i iznudu Miloša Ivoševića, Radom Pajića i Marka Grujića na pet godina zatvora. Za potonji zločin s Mikolom osuđena su još dvojica muškaraca. Nakon presude Rimac je uhićen, a Suljić i Mikola nisu se pojavili na izricanju presude.
Godinu dana ranije Igor Mikola izručen je iz BiH Hrvatskoj nakon što je u zeničkom zatvoru odslužio kaznu od 27 mjeseci zatvora zbog pokušaja iznude izvjesnog Mladena Žulja, vlasnika benzinske crpke u Grudama.
Nebojša Hodak je u lipnju 2005. osuđen na godinu dana zatvora u drugom slučaju za pokušaj iznude.
Munib Suljić osobno se predao Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu u lipnju 2006. godine. Izručen je Hrvatskoj na izdržavanje 12-godišnje zatvorske kazne, ali je 25. kolovoza preminuo u zatvorskoj bolnici u Svetošimunskoj ulici u Zagrebu. 2006.
