Svečano otvaranje Olimpijskih igara održano je godinu dana nakon planiranog datuma i na gotovo praznom stadionu, tijekom lockdowna. Igre, koje bi većina stanovnika Japana najradije ponovno otkazalo, bit će u najboljem slučaju neobične – a u najgorem slučaju katastrofa za javno zdravstvo.
No, velika količina novca koju će Tokyo uložiti u organizaciju, uklapa se s financijskim okvirima bivših olimpijskih gradova.
Japanske su vlasti na početku najavile da će potrošiti 7,3 milijarde dolara, no vladin rebalans iz 2019. je procijenio stvarnu potrošnju na oko 28 milijardi dolara.
Sve olimpijske igre od 1960. do danas premašile su prvotno planirane proračune, u prosjeku 172 posto u uvjetima prilagođenim inflaciji, prema analizi istraživača sa Sveučilišta Oxford. Zaključili su da je ovo “najveće zabilježeno prekoračenje za bilo koju vrstu megaprojekta“, daleko premašujući prekoračenje troškova za ceste, mostove, brane i druge velike poduhvate.
Za Ljetne igre 2016. Rio de Janeiro je predvidio 14 milijardi dolara i na koncu potrošio 20 milijardi dolara, prema podacima koje je prikupilo Vijeće za vanjske odnose.
Soči (Rusija) predvidio je 10,3 milijarde dolara za Zimske olimpijske igre 2014. i potrošio više od 51 milijarde dolara. London, ljetni domaćin 2012. godine, planirao je potrošiti 5 milijardi dolara i na kraju potrošio 18 milijardi dolara.
Druga studija, objavljena u časopisu Journal of Economic Perspectives, ispitivala je kako se ružičaste projekcije ekonomskog utjecaja Igara – koje su obično naručivale organizacije zainteresirane za domaćinstvo ovog događaja u njihovom gradu – slažu sa stvarnošću. Zaključeno je da su stvarni učinci “blizu nule ili manji dio onog predviđenog prije događaja“.
Nekoliko je istraživača proučavalo organizaciju Olimpijskih igara prije Andrewa Zimbalista, profesora na koledžu Smith koji je objavio tri knjige o financijama Olimpijskih igara. Njegovo ga je istraživanje dovelo do pokretanja pitanja o financijskoj koristi za gradove koji će ugostiti Olimpijske igre – i utjecalo na neke gradove da odustanu od kandidature. Vjeruje se da je Tokyo potrošio više na Olimpijske igre nego što je procijenila vladina revizija 2019. i očekuje da će na Igrama izgubiti najmanje 35 milijardi dolara.
Ako pogledate dokument kandidature, I.O.C. (Međunarodni olimpijski odbor) zahtijeva velike troškove reprezentacije – Thomas Bach, John Coates i drugi za boravak u otmjenim hotelima i njihovu prehranu. Morate platiti 11.000 sportaša i njihovih trenera i trenera koji će provesti vrijeme u olimpijskom selu. Morate platiti smještaj, hranu, zdravstvenu zaštitu i tako dalje. I još jedna stvar koja je tu, usput – 3 milijarde dolara koliko košta sama odgoda.
Zašto se gradovi još uvijek natječu za Olimpijske igre ako je, kako tvrdite, ekonomska računica tako loša?
Ako pogledate zadnjih četiri ili pet olimpijskih ciklusa, možete primijetiti nekoliko europskih gradova koji su odustali od svojih kandidatura zbog konsenzusa javnosti ili jer su njihovi stanovnici glasali na referendumu: “Ne, ne želimo to učiniti.”
Gledaju bilancu koja je pretežno negativna. Oni promatraju društvene i ekološke utjecaje, što je krajnje problematično.
Na sve te kritike I.O.C. je kao odgovor uveo nekoliko mlakih reformi. Jedna od njih je stavljanje svih kandidatura iza zatvorenih vrata. Muka im je i umorni su od blamiranja zbog odustajanja od kandidatura. Dakle, proces je sada tajnovit.
Ali neki gradovi se ipak žele kandidirati, zar ne?
Glavni argument je to što predstavnici građevinske industrije vide olimpijadu kao prekrasnu stvar za njihovu industriju. Dobit će milijarde dolara ugovora. Mogu nagovoriti, naravno, sindikate i neke investicijske bankare, onda angažiraju konzultantsku tvrtku za izradu studije ekonomskog učinka, koja namjerno koristi pogrešnu metodologiju i donosi neke nerealne pretpostavke. I izlaze van sa zaključkom “Majke mi, ovaj će naš grad prosperirati zbog olimpijade”.
Dakle, ovdje se radi o neravnotežama?
Kad bi, recimo, velika revizorska agencija Deloitte, unajmljena od strane gospodarske komore, napravila samostalnu studiju i rekla: „Ovo je luda ideja. Vaš grad to nikada ne bi trebao učiniti ”, oni nikada više neće dobiti priliku da naprave novu studiju ekonomskog utjecaja za veliki sportski događaj. Dakle, to je njihov način rada.
Što je s 4 milijarde dolara koje je I.O.C. dobiva od televizijskih prava?
Pojedini članovi odbora ne rade apsolutno ništa, osim što su ugošćeni. I.O.C. ima golemu i razrađenu operativnu strukturu sa svim vrstama pododbora i subagencija. Stoga su njihovi operativni troškovi prilično veliki. Vjerojatno je to negdje oko 15 posto njihovih ukupnih prihoda tijekom četverogodišnjeg olimpijskog ciklusa.
Mislite li da će prava na emitiranje dobiti ili izgubiti vrijednost u budućnosti?
Pa, hoćemo li se početi kladiti na Olimpijske igre? Svakako je odluka Vrhovnog suda kojom se poništava američki Zakon o zaštiti profesionalnog i amaterskog sporta pokazatelj da će sportsko klađenje pogoditi sve sportske lige. To bi mogla biti velika stavka koja generira prihod za naknade za prava na emitiranje.
Sljedeće olimpijske igre bit će ove zime u Pekingu. Kako očekujete da će proći?
Pretpostavljam da postoji ogromna količina političkog pritiska organizacije I.O.C. za odabir Pekinga. Naravno, imali su izbor samo između Pekinga i Almatya u Kazahstanu. Bio je to laki izbor.
Hoće li Peking zaraditi?
Rade neke stvarno lude, lude stvari. Odabrali su dva mjesta 100 i 200 km sjeverno od Pekinga za domaćine nordijskog i alpskog skijanja. Oba su područja sušna – nedaleko od pustinje Gobi. Moraju uložiti desetke milijardi dolara u sustav za prijenos vode jer će morati koristiti umjetni snijeg. Ništa od toga neće se pojaviti u olimpijskom proračunu. Izuzetno je glupo trošiti takav novac za promociju skijanja na sjeveru Kine kad to nije baš popularan sport. Priznali su da su potrošili 44 milijarde dolara za Ljetne igre 2008. godine.
Koliko olimpijske igre o zemljama i gradovima pokazuju političku moć?
Teško mi je zamisliti da predsjednik Xi misli da će ovo staviti Peking na kartu svijeta. Jedna od stvari koju smo saznali 2008. bila je da je Peking bio užasno zagađen, a o represiji u Kini saznali smo mnogo više zbog same kandidature.
Pa zašto se Japan onda kandidirao?
Davne 1964. jedna od stvari zbog kojih je Japan bio toliko sretan kada je bio domaćin Olimpijskih igara bila je njihova prilika da kažu svijetu: „Više nismo dio sila Osovine. Mi smo mlado, rastuće kapitalističko društvo. ” Donekle je uspjelo jer su se dramatično promijenili.
Kad su se javili na natječaj 2013. godine, u Japanu su objavili ove ideje: „Možemo pokazati svijetu da smo se oporavili od Fukushime i da je ekonomsko čudo – koje je prestalo ranih 1990 -ih i nakon čega je uslijedila tri desetljeća stagnacije – da smo sada završili s tim. “
Spomenuli ste mnogo problema. Imate li rješenje?
Da živimo u racionalnom svijetu, imali bismo isti grad domaćin Igara svake dvije godine. Nema razloga za gradnju olimpijskog sela svake četiri godine. Nema smisla za gradove. To sa stajališta klimatskih promjena svakako nema smisla. Kad su 1896. nastale moderne Olimpijske igre, nismo imali međunarodne telekomunikacije i međunarodna putovanja mlaznim zrakoplovom. Dakle, da bi svijet sudjelovao na Olimpijskim igrama i uživao u njima, morali smo ih pomaknuti u različitim gradovima. Ne moramo to više raditi.
Mislite li da bi I.O.C. ikada imao hrabrosti to učiniti?
Neće pozitivno reagirati na tu ideju. Njihova uloga u svijetu, njihov prestiž u svijetu, te njihov smisao postojanja, vrte se oko njihove moći da odluče gdje će se Olimpijske igre održavati. Zašto bi se odrekli te moći?
Što je s pozitivnom aspektu Olimpijskih igara? Ne odobravate li argument da Olimpijske igre okupljaju svijet?
Sviđa mi se neka simbolika Olimpijskih igara. Nisam siguran koliko je ta ideja prodorna, ali sviđa mi se ideja da okupite najbolje svjetske sportaše iz 205 zemalja i da se natječu jedni protiv drugih na igralištu, a ne na bojnom polju. To mi super zvuči. Sviđa mi se. Koliko to ima neke velike koristi? Ne znam baš. To je vrlo skupa simbolika. (NY Times)
