Žena po imenu Amy pronašla je pismo osam godina nakon smrti bivšeg supruga, a zbog onoga što je pročitala, posebno zbog rečenice u kojoj moli za oprost, sve se promijenilo. Odlučila je podijeliti svoju ispovijest:
– Polica je još uvijek bila u ormaru bez vrata u blagovaonici. Bio je to jedan od projekata uređenja doma mog muža dok smo još bili u braku, koji je ostao nedovršen.
Polica je uvijek bila puna knjiga, priručnika i sličnih stvari. Jednog dana sam odlučio premjestiti neke stvari, ali kad sam ih počela premještati, ispalo je pismo.
Na omotnici nije bilo imena ni adrese. Otvorila sam pismo i u kutu papira pisalo je “Oprosti” rukopisom mog muža. Ovaj rukopis znam od svoje devetnaeste godine.
Moj bivši je umro prije osam godina, a dvije godine nakon što smo se razveli. Oprostila bih mu mnogo toga, za sebe i za našu djecu. Zbog njih smo održali zdravu distancu i neobičnu bliskost. Moja intuicija mi govori da je ovo pismo napisano u vrijeme kada smo pokušavali spasiti svoj brak.
U pismu je također stajalo: “Trudit ću se više”, “Želim priliku da sve nadoknadim”, “Žao mi je”.
Volio bih vjerovati da je, pošto je ovo napisao, u to vrijeme stvarno planirao pokušati više.
Pismo je napisano na dvije stranice i u njemu je pisao o našoj prošlosti, budućnosti i kako želi da naša obitelj prebrodi sve probleme.
Morala sam se zapitati što se dogodilo nakon što je moj bivši muž napisao ovo pismo, kad ga je ubacio između knjiga. Je li čekao posebnu priliku da mi je pruži? Možda je to trebala biti rođendanska čestitka?
Godinu dana prije nego što se odselio, kada smo “radili” na braku, poklonio mi je svijeću za rođendan, jer sam voljela svijeće. Za nas je to bila super stvar, jer gotovo nikad nije obraćao pažnju na važne datume i gotovo nikad mi nije kupovao poklone.
Rekao mi je da je isprobao miris svijeća dok nije pronašao miris na kojem je pisalo “Amy”.
Možda godinu dana nakon svijeće, planirao mi je dati pismo. Možda nije imao dovoljno hrabrosti da mi da da čitam i budem iskrena i otvorena. U tom trenutku mi se činilo prilično drsko i neoprezno pomisliti da nikada neću pronaći skriveno pismo, ili da ga neko od djece neće pronaći.
Dvije godine nakon što smo se razveli, prije nego što je umro, dolazio je po djecu svake srijede navečer i vodio ih na večeru. Vodio ih je i svaki drugi vikend. Pričali smo, šalili se, ponekad se i svađali.
Što da sam našla pismo dok je još bio živ? Tjedan ili mjesec nakon što je napustio naš dom? Biste li mi priznali što on zapravo misli i hoćemo li opet biti sretni?
Pažljivo sam držala pismo, kao da će tinta zaprljati moje prste i zamrljati moj sadašnji život, ostavljajući neizbrisiv podsjetnik na prošlost. Potrgala sam ga na male komadiće i bacio u kantu.
Iskrene isprike nisu bile jača strana mog bivšeg supruga, ali činjenica da je on uopće napisao ovakvo pismo mi je dokazala da sam nakon mnogo godina shvatila da nisam potpuno krivo procijenila čovjeka za kojeg sam se davno udala.
I to je bio najbolji dar koji mi je dao.
Sad kad to znam, žao mi je što se nismo više trudili. Godine našeg braka mogle su biti puno drugačije da smo samo imali hrabrosti reći jedno drugom što mislimo, iskreno i bez straha.
Sad je kasno, ova lekcija je prekasno naučena, ali želim dati savjet svima koji imaju sličan problem. Pričajte otvoreno, uz malo toga život može biti savršen – napisala je žena.
