Uznemirujuća vijest o spisateljici Maji Urban i njezinoj priči “O čemu šutim kad govorim o d*kanju” nije posebno uznemirila hrvatsku javnost, no tek je nekoliko portala objavilo tu vijest.
Naime, ranije nagrađivana književnica iz Osijeka Maja Urban proslijedila je svoju priču “O čemu šutim kad govorim o d*kanju” na natječaj Lapis Histriae 2023. koji organizira Forum Tomizza. U toj kratkoj priči, koja je uklonjena s web stranice organizacije, kako je potvrdio Forum Tomizza, autorica opisuje glavnog lika koji prije razgovora za posao vježba o iskustvu rada s djecom iz autističnog spektra, s fokusom na samozadovoljavanje djece s autizmom. autizam.
Zanemarimo li slobodu umjetničkog izražavanja, koja svakako može biti eksploatatorska, kao i opravdanje za objavu priče koju članovi organizacije Forum Tomizza daju da njeguju sustav „društvenih vrijednosti poput dijaloga, ljudskog i prava manjina, tolerancije, solidarnosti i empatije prema Drugom i Drugačijem“, autorica Maja Urban provodi neetički, možda i pravno kazneni postupak, au opisu samozadovoljavanja djece s autizmom koristi se pravim imenima djece iz Centra za autizam, gdje je i sama radila.
Maju Urban su roditelji djece i članovi Centra prijavili nadležnim tijelima kada su uvidjeli da su imena djece u radu ujedno i imena stvarne djece s autizmom.
Što je kontroverzno u toj priči?
Vratimo se slobodi izražavanja. Priča o drugosti, o veličanju Drugoga, o ismijavanju stereotipa nije nužno neeksploatatorska ili neseksistička.
Kao što je Sara Mills navela u Jeziku i seksizmu, postoje i indirektni seksizmi ponekad skriveni u ironiji izraza koji se koriste kao uvredljivi izrazi za žene – na hrvatskom: krava, kučka, guska – a koriste ih žene za sebe ili druge žene. Tako se kroz ironiju produžava linija seksističkog obrasca govora.
Na istoj liniji tumačenja, možemo reći da se priča o ženama, Romima, LGBTQI+ osobama, djeci s posebnim potrebama može promatrati kao ponovno iskorištavanje potlačenih ili zanemarenih objašnjavajući njihovo iskustvo poznato zahvaljujući odnosu povjerenja između subjekt i objekt.
Stoga, čak i da autorica Maja Urban nije koristila prava imena djece s kojom je radila, možemo govoriti o iskorištavanju djece o kojoj je trebala skrbiti.
Zatim, samo korištenje njihovih imena povlači pravni temelj za definiranje potpunog iskorištavanja djece s autizmom.
Kako se odnositi prema autoru, a kako prema djelu?
U obrazloženju organizacije Forum Tomizza zašto su dozvolili da kratka priča “O čemu šutim kad govorim o d*kanju” sudjeluje na natječaju i osvoji peto mjesto, stoji slogan “radi se o junakinji, a ne o autoru” “.
Naprotiv, pojam autora jasno je odijeljen od pojma pripovjedača, no rasprava o samoj razdvojenosti u znanosti i književnosti nije u potpunosti prestala. Nažalost, većina predavača jednako će iznijeti više ideja na temu “možemo li djelo i autora promatrati odvojeno”, a rješenje će biti još teže od postavljenog pitanja.
Ponekad se postavlja pitanje može li se Ezra Pound, jedan od ključnih autora i teoretičara modernizma, odvojiti od njegove “simpatije prema fašizmu”. Ipak, u to vrijeme mnogi su “simpatizirali fašizam”, reći će mnogi i neće pogriješiti.
Dakle, ima li potrebe promatrati djelo “O čemu šutim kad govorim o d*kanju” podjednako krivo kao što je važno promatrati Maju Urban.
Ovisno o točki s koje gledate na djelo, odgovor će se oblikovati sam od sebe. Ako smatrate da je povjerenje iznevjereno i da je iskorištavanje djece utkano u samu priču, te da trenutno ima previše umjetnika koji brinu o drugačijem isplativo je financijski i statusno te ne bježite od moralnih granica kada reproduciranje – onda definitivno ne odvajate umjetnika od djela, kratku priču vidite jednako loše kao i autora.
U drugom slučaju – njegovanje ideje da se umjetnošću sve može izraziti, a posebno Drugi – za vas samo nemoral, nemaštovitost i nevjerojatna bezosjećajnost autora predstavljaju problem i zaslužuju da im se zamjeri.
Ima li trećeg?
Uz malobrojne, ali prisutne osude ovog djela, pomiješane su i pohvalne primjedbe, uglavnom od strane autora.
Autorica Maja Urban rekla je za Jutranji list da se “nema čega sramiti”, ali govori u ime “oni ne znaju čitati, pisati i računati iako idu u šesti i sedmi razred”.
U obranu kratke priče istupio je još jedan autor.
“Da nije koristila prava imena djece, bio bi to sasvim legitiman književni tekst. Autonomija književnog teksta dopušta sve i zato sam na strani autora”, napisao je Zoran Ferić, hrvatski književnik.
Što (ne) možemo zaključiti?
Zbog nedostatka teksta, nemogućnosti stupanja u kontakt s Majom Urban, izostanka odgovora Inicijative građana „Pomozimo djeci s teškoćama u razvoju“ iz Hrvatske, ne možemo zaključiti zašto hrvatska javnost nije reagirala u širem kontekstu. .
Ono što možemo zaključiti jest da odnos umjetnika prema „Drugom o kojem se govori“ i te kako može biti eksploatiran ako Drugi nije aminirao reprodukciju stvarnosti iza djela i ako taj Drugi nađe svoj glas.
