Stjenice su zdravstveni problem, jer ubrizgani enzimi koji sprječavaju zgrušavanje krvi tijekom hranjenja mogu kod nekih ljudi izazvati lokalne kožne reakcije različitog intenziteta, a kod većih infestacija stres i psihičke reakcije
U mnogim europskim gradovima vlada panika zbog stjenica, beskrilih insekata koji se hrane krvlju, a kojih, kako navode u Zavodu za biocide i medicinsku ekologiju. Ovi kukci vole kolektive, staništa su im čak i utičnice, a mogu preživjeti temperature do -15, ali i do 45 stupnjeva.
Anica Divljaković, diplomirana biologinja u Zavodu za biocide i medicinsku ekologiju iz Beograda, objašnjava za Telegraf.rs da kućna stjenica (Cimex lectularius L.) pripada porodici Cimicidae, odnosno kukcima bez krila koji se hrane krvlju i pripadaju ektoparazitima. .
Male su veličine, veličine do 7 milimetara, ovalnog su oblika i smeđe su boje. Međutim, njihova boja postaje znatno intenzivnija nakon uzimanja krvnog obroka. Rasprostranjene su na gotovo svim kontinentima, a najviše ih nalazimo u područjima s umjerenom klimom. Stalno ih ima i u Srbiji – kaže naš zastupnik i dodaje da se Zavod za biocide i medicinsku ekologiju odavno bavi suzbijanjem ovih štetnih insekata.
Prema njezinim riječima, stjenice su zdravstveni problem, jer ubrizgani enzimi koji sprječavaju zgrušavanje krvi tijekom hranjenja kod nekih ljudi mogu izazvati lokalne kožne reakcije različitog intenziteta, a kod većih infestacija izazvati stres i psihičke reakcije.
- Nastale kožne promjene mogu izazvati svrbež, a kao posljedica češanja nastaju mikrolezije kože koje mogu biti ulazna točka sekundarnih infekcija. To predstavlja poseban problem u ustanovama koje imaju veliku fluktuaciju ljudi – upozorava dr. Divljaković.
Kako kaže, danas pojava stjenica u ljudskom okruženju više nije obilježje siromašnih sredina i zapuštenih prostora.
Njihovo stanište su najčešće kreveti i madraci, ali i druga staništa kao što su šupljine u zidovima, stropovima i podovima, okviri za slike, utičnice, stari ormari, fotelje, lajsne parketa, okviri prozora, dovratnici, pukotine na tapetama, rubovi i pregibi posteljine, cijevi metalnih kreveta, rupe uz električne vodove i cijevi centralnog grijanja.
- Također ulaze ispod platnenih pokrivača i tepiha za kućne ljubimce. Mogu se naći na svim mjestima gdje boravi veći broj ljudi, kao što su kolektivni smještaj, vrtići, škole, bolnice, starački domovi, zračne luke, hoteli, kazališta, kina, ali često i u stanovima u koje su dovedeni iz vanjskog svijeta. nakon korištenja ugostiteljskih ili hotelskih objekata, kao i prijevoznih sredstava u zemlji i inozemstvu. Ponekad “dođu” iz susjedstva jer je prosječna duljina puta koji mogu prijeći u potrazi za domaćinom i do 20 metara – objašnjava dr. Divljaković.
Putničko-turistička invazija
Naime, ovi kukci vole neprovjetrene i mračne prostorije, suha i topla staništa s hrapavim površinama, gdje se skupljaju u obliku nakupina.
- Mogu preživjeti temperature do -15, ali i do 45 stupnjeva. Stjenica živi u prosjeku oko godinu dana, a može izdržati glad i do 6 mjeseci. U nepovoljnim uvjetima mogu hibernirati i do 2 godine. Ubadaju najčešće u ranim jutarnjim satima. Danju ih je teško otkriti, osim u slučaju povećane brojnosti, kada se u prostoriji osjeti neugodan miris. Ako su stjenice gladne, a prostorija mračna, žrtva može biti napadnuta tokom dana – kaže sagovornik Telegrafa.rs.
Doktorica Divljaković kaže da je invaziji stjenica pridonijelo često mijenjanje turističkih odredišta, širenje zračnog prometa, odvajanje prtljage od putnika…
- I mnogi drugi čimbenici koji omogućuju pasivni prijenos stjenica koje lako prežive bez hrane ugurane u naborima prtljage, odjeće ili u prijevoznom sredstvu duže vrijeme. Sve je to pridonijelo njihovom širenju pa slobodno možemo reći da se uglavnom radi o putničko-turističkoj zarazi – kaže za portal dr. Divaljaković.
- Karakteristične promjene na koži,
- Male mrlje od krvi na jastučnicama ili plahtama,
- Crne mrlje na i ispod madraca koje predstavljaju izmet stjenica,
- Ostaci stjenica nakon što uginu,
- Ustajao i neugodan miris, koji je posljedica lučenja žlijezda stjenica.
Na kraju, dr. Divljaković kaže da se stjenice mogu suzbiti raznim pripravcima koji spadaju u biocidne pripravke koji se klasificiraju kao insekticidi:
- Zbog specifičnosti biologije stjenica nužan je cjeloviti pristup suzbijanju koji uključuje uništavanje stjenica toplinskim tretmanima u kombinaciji s kemijskom dezinsekcijom prostora. Najučinkovitiji dezinsekcijski tretman objekata napadnutih stjenicama, bez ponavljanja tretmana, je dezinsekcija etilen oksidom u komori.
Stjenice obično traže krvni obrok svakih 5 do 10 dana. U prosjeku ličinka posiše 5 miligrama krvi u jednom sisanju, a ženka oko 7 miligrama krvi. S tom količinom krvi osigurali su hranu za sljedećih 5-7 dana. Proces sisanja krvi u prosjeku traje oko 10 minuta, a taj proces nije bolan za žrtvu zahvaljujući specifičnoj cijevi usnog aparata koja je dvostruko duža od cijevi komarca, ali i enzimima koji djeluju kao anestetik i antikoagulans.
Ranojutarnji napad je olakšan jer nema svjetla i vibracija koje “obeshrabruju” stjenice da napadnu žrtvu. Također, stjenice moraju osjećati stalnu toplu temperaturu da napad započne. To se postiže zagrijavanjem madraca dok ležite, pa ta posebnost objašnjava i zašto stjenice ne napadaju čim žrtva umorna legne. Iako je jako gladna i zna da je hrana blizu, strpljivo će čekati.
Mjesta napada su otkriveni dijelovi tijela, a najčešće su to lice te prsti na rukama i nogama.
