Prošao je prvi krug izbora za predsjednika države. Zar treba ponoviti i ponavljati da je najmlađi kandidat iznenadio građane birače. Naglašavan ono najmlađi. Da vrlo je mlad, i vjerojatno je neiskusan da vodi državu.
Susjedna Italija je do nedavno imala ograničenje “mladosti”, da tako kažem, na šezdeset i jednu godinu života. Tek iznad toga se moglo kandidirati za pred. države. Sada je ta dob spuštena na pedeset godina. Sve to ima svrhu i smisao. Mislim da nikada nije dovoljno iskustva da se vodi država. Za kandidata biraju komunikativnu i nekonfliktnu osobu, javno poznatu i s pozitivnim ugledom, te znatnog intelektualnog potencijala. Vrlo je važno i životno iskustvo kojeg mlada osoba ne može imati. Izabrani kandidat predsjedava sedam godina. Sve to daje određenu sigurnost uz znatno manji trošak. Građani imaju malu i slabu mogućnost dobro upoznati rad predsjednika države. Predsjednik se bira, govorim o Italiji, u parlamentu gdje svaka regija daje tri glasača. Jedino Valle d’ Aosta daje jednog. Bira se s dvotrećinskom većinom a ako to ne uspije, poslije dva pokušaja, prelazi se na običnu većinu.
Koliko god se mi dičili da imamo državu, za istu treba put sazrijevanja. Zrelost, jasno ne ovisi samo o vremenu već i o stanju društva, a s time i o razini demokratskog iskustva institucija. Italija je u tom pogledu bila “privilegirana”. Ukinula je kraljevstvo u istoj deceniji kao i Jugoslavija ali nije prošla dugovječno stanje komunizma. Treba li reći – nedemokratskog društvenog stanja.
Mislim da je najmlađi kandidat na ovim predjednički izborima bio u tom pogledu manjkav. Bez obzira na to, glasao sam za njega. Bilo je lako predvidjeti da neće proći, no, vrijedilo je ohrabriti “nepoznate” jer ove ostale dobro i predobro znamo.
Hrvatska je ukliještena između dva parlamentarna klana, i tek kada se isti maknu moći će se nazirati prosperitet za ovu državu i ovaj narod. Zato treba ohrabriti i one nepoznate, s poznatima nema pomaka na bolje. Kad kažem dva klana, izbjegavam reći lijevi i desni jer ove koje mi imamo su isti i nemaju mnogo “desnoga” kao ni mnogo “lijevoga”. Možda, ali samo možda se mogu odrediti kao lopovi i nesposobni ili nesposobni i lopovi. Pa ti građanine biraj.
Sumnjam da je pri biranju nekoga, valjano opravdanje ono “iz našeg je kraja”. Vidim to u Istri gdje su upravo “naši” dobrano uništili svoju regiju, svoj kraj.
Neke su me stvari mučile kod ovih izbora. Jedna od tih je strogo deklarirana predizborna šutnja u zadnja dvadeset i četiri sata. Došavši na izborno mjesto vidio sam da na izbornoj listi ispod svakog imena stoji lista tko podržava kandidata. To mi baš ne liči na izbornu šutnju. Više je ispalo da biramo tu listu nego kandidata.
No, ti pokušaji određivanja koji je kandidat bolji enormno koštaju. Ne samo u fazi biranja već i kasnije u radu izabrane osobe. Koštaju i u ne materijalnom pogledu kao na primjer u ugledu države, što nije mala stvar.
Kada spominjem stanje i zrelost društva, mislim na svijest, da se treba birati osoba ne po “partijskoj” pripadnosti već osoba koja će predstavljati društvo i državu. U kratkoj HR povijesti imali smo predsjednika kojim se baš nismo mogli dičiti. Zadnji ambasador USA u Jugoslaviji je o tome pisao, i koliko znam nije bilo ozbiljnijeg prigovora na napisano.
Uvijek postoji realna poteškoća da se dobro odredi osobu za takvu visoku funkciju. Ambicija i upornost kandidata, ne moraju biti dobar savjetnik kod biranja. Koji put se zna dogoditi da pravu “vrijednost” osobe uvidimo poslije kada je kasno da se odluka ispravi. Moguća osobna beneficija funkcije vrlo je primamljiva, tako da zna navesti kandidata da daje i nerealna obećanja. Koliko god ova država ima kratku povijest, dovoljno je bilo vremena da to uvidimo, da to iskušamo kako se osoba na funkciji može znatno promijeniti. (Ivan Pauletta)
