I opet imamo igrokaz. Figure uvijek iste, mijenjaju se samo imena glumaca. Publika je uvijek tu i uvijek ista, nešto manje brojna, tko god može napušta ovaj brod. U svemu tome vjerojatno je najzanimljivije što ta publika misli da je predstava radi nje i da je igrokaz besplatan.
Ne, predstava je radi glavnih likova koji tako misle produžiti odnosno zadržati dobre, vrlo dobro plaćene uloge. Igrokaz je vrlo skup i jasno plaća ga sama publika. Koliko je skup publika može vidjeti po kvaliteti svakodnevnog života. Stanje bolnica, stanje škola, visina penzije, cijene na tržnici o tome, o cijeni predstave svjedoče svakodnevno. Pored glavnih likova tu je veliki broj Harlekina (Arlecchino) koji bi htjeli ostati uz obilati stol, a da se ne zamjere gazdi. U toj, kao demokraciji, položaj gazde kome se Harlekin klanja je izmjenjiv. Ne daj Bože da se danas zamjeri onome koji sutra može sjesti na čelo stola.
Cijela se velika predstava podigla radi dva nesposobna i neodgovorna vladina službenika. Jedan koji se predstavlja kao premijer, iako je po ustavu predsjednik vlade. Drugi je ministar, koji bi trebao biti sastavni dio ekipe dobro uhodanog i odgovornog tima. A toga “dobro uhodanog” nema ni u tragovima.
Predsjednik vlade može svakoga časa smijeniti bilo kojeg “igrača” iz toga svoga tima. Kako će to učiniti ovisi o samo dvije odrednice. Ovisi o usvojenom protokolu, odnosno poslovniku i o kulturi lica koji vrši smjene. Sve ostalo je manje važno ili sporedno. Smijenjeni ministar je prihvaćanjem uloge u tom timu prihvatio i ta pravila i te rizike.
Harlekini su stranački drugovi, i još neki vanjski likovi, koji imaju želju i potrebu biti uz gozbeni stol. U sada aktualnoj igračoj garnituri, simptomatična je nagla i sve obuhvatna dubiozna šutnja koja je obuhvatila i sve te Harlekine. Em ne znaju ništa, em nisu gledali javnu predstavu, em “sada ne mogu”.
U tu grupu privremenih šutljivaca spadaju i predsjednik Sabora i predsjednik Države. Ovaj zadnji, kao i svi dosadašnji predsjednici, ima naviku miješanja u sve ono gdje treba i ne treba. No, sada je jadnik zamukao i izgubio dar govora. Nažalost, dar koji mu je upravo sada, zbog nove kampanje, najpotrebniji.
Zanimljiva je zbrka koja sada prati Harlekine i sličnu čeljad. Uvijek željni da ih novinari primijete, upitaju za “mudro mišljenje” ili intervjuiraju, sada se užurbano kreću u smjeru lastinog repa.
Novinarski stališ je u ovom igrokazu pak nadmašio sam sebe. Do sada smo imali niz inovativnih mudrosti, niz bajnih umotvorina, ka o npr. “Borimo se protiv nasilja nad ženama” što mu dođe kao “Seksajmo se radi nevinosti”, sada imaju super bojni poklič “Borba do istrebljenja”. Što je previše – previše je. Borba do istrebljenja!? Dobro da je to katolički, miroljubiv i kulturni narod. Što bi tek bilo da nije.
A drama na daskama i van istih je tipična Hrvatska. Lice koje je desetljećima pripadalo istom društvu, jelo za istim stolom, sada kad je odstranjeno od bajkovitog beneficiranog menija, nalazi niz nepodopština koje su se dugo činile oko tog stola. Mogli bi to nazvati Kainizam ili Linićizam, svejedno kako jer tih prevrtljivaca ima podosta. Ima ih za svakim stolom gdje se dijele privilegije, dobre plaće, viša prava, beneficije i tome slično. I sve to ide uz nepostojanje odgovornosti i nepostojanja etičkih i moralnih gabarita.
Zanimljivo je da poslije skoro četvrt stoljeća postojanja, ovo društvo nije uspjelo iznjedriti kvalificiranu ekipu koja bi upravljalo društvom. Upravljalo, a ne vladalo. Nitko, ni predstavnici naroda tj. Sabor ni predsjednik države ni društvo iz Akademije znanosti i umjetnosti ni razna udruženja intelektualaca ni itko drugi nemaju glasnog prijedloga što je činiti.
Hvalila se velika podrška referenduma za uspostavu samostalne države, ali to nije dostatno. Država treba uspješno funkcionirati da bi opstala. Ovako više ne može. Ciao država Ciao. (Ivan Pauletta)
