Kada je nakon veselog Jeljcina na kormilo Rusije zasjeo Putin (bivši KGB agent) malo je tko je mogao sumnjati da ćemo nakon 21 jedne godine njegovog stolovanja imati posla s malim Staljinom. Da je ova osoba žedna vlasti dalo se je naslutiti kada je nakon dva predsjednička termina odbio otići u mirovinu i kada je rošadom s Medvedevim (predsjednik-premijer-predsjednik) sebi osigurao treći mandat. Po ustavu Ruske Federacije Putin se nije mogao kandidirati za treći uzastopni predsjednički mandat. Zamjenik premijera Dmitrij Medvedev izabran je za njegovog nasljednika, a Putin je imenovan za premijera Rusije, zadržavajući svoj politički utjecaj.
Da bi danas razumjeli kontekst djelovanja ruske politike prema vlastitim građanima i drugim zemljama, moramo se vratiti nazad na Staljina. U Moskvu se uvijek odlazilo po direktive. Komunističke partije diljem Europe tamo nisu dolazile na razmjenu mišljenja i traženje pravih rješenja nego su tamo dolazile da bi im se dali zadaci i vremenski okviri u izvršavanju istih. Ima i onih koji se nisu vratili iz Moskve jer su odlučili ući u raspravu s velikom Staljinom. Na engleskom se takva politika zove Zero-Sum politics. Taj mindset nastupa onog tenutka kada svakog oko sebe smatrate protivnikom, a ne partnerom ako nastupi razlika u mišljenju.
Godine 1948. dolazi do razlaza između Tita i Staljina jer su Tito i KPJ odabrali svoj put razvoja socijalističkog društva, što je umalo završilo ratom. S fizičkom likvidacijom političkih protivnika nastavio je i Putin. Tako da svi oni koji su nastojali od ruskog društva napraviti moderno demokratsko društvo, a imali su dosta jaki javni utjecaj, bili su otrovani ili su završili na robiji. Taj strah od ponovne ruske agresije natjerao je zemlje bivšeg Varšavskog pakta i SSSR-a da se približe zemljama zapadne demokracije koje njeguju Win-Win politiku koja je suprotna od agresivne ruske Zero-Sum politike.
Da je nekim slučajem Gorbačov postao predsjednik Ruske Federacije, vjerojatno bi se Rusija okrenula putem partnerskog dijaloga s zemljama s kojima je činila istočni blok. Razvojem demokracije Rusija bi najvjerojatnije postala i pouzdan transatlantski partner, a možda i sam njen član. Ako gledamo na Putinov background onda ta polagana preobrazba prema malom Staljinu nije neko veliko iznenađenje. Njegovi jedini prijatelji i saveznici su zemlje koje isto tako njeguju autokratski način upravljanja zemljom, Bjelorusija i Kazahstan.
Svi oni koji se drznu bježati iz tog ruskog geopolitičke utjecaja bivaju kažnjeni otkidanjem dijela teritorija i suočavaju se s dugogodišnjim tenzijama što definitivno utječe na razvoj privrede i demokracije. Nakon Gruzije, Ukrajina je dobar primjer takve ruske politike. Da se razumijemo, niti jedna zemlja u Europi nema namjeru napasti Rusiju niti joj bilo čime nauditi, a posebno ne zemlje u njenom okruženju. Kao i Poljska u WW II, Ukrajina je prijelomna točka u Europskoj i svjetskoj sigurnosnoj politici. Ovo je borba između demokracije-vladavine prava i diktature. Putin više nije autokrat. On je već davno postao diktator a to se moglo vidjeti na prestrašenim licima ljudi iz ruskog Vijeća za nacionalnu sigurnost.
O ruskim interesima neću pregovarati, rekao je Putin. Koji su to ruski ili bolje rečeno Putinovi interesi? Zašto mali narodi oko ruskog ne mogu sami odlučivati o svojoj sudbini i s kim će na kraju biti istinski prijatelji i partneri? Zar je strah od Rusa jedini Putinov adut u nasilnoj suradnji s ostalim zemljama? Kao i Milošević, on rusku i druge manjine u tim zemljama koristi u svrhu destabilizacije zemlje tako da je ostavština Josifa Visarionoviča Staljina ušla nazad na mala vrata rusku politiku. Sjećate se kako je on s Hitlerom podijelio Poljsku pa likvidirao 25 tisuća poljskih oficira, a da o Gladomortu (Holodomor) uopće ne govorim. Do smrti je izgladnio 3-7 milijuna Ukrajinaca. Što se mene tiče što prije zatvorite sve plinovode iz Rusije i neka on s tim plinom počne grijati hladni Sibir. Što duže budemo čekali, cijena koju ćemo platiti s malim Staljinom biti će sve veća.
