Kao čovjeku žao mi je svake nevine žrtve s bilo koje strane u Domovinskom ratu. Ako govorimo o zločinima prema civilnom stanovništu a posebno prema djeci onda nema ama baš nikakve olakotne okolnosti za počinitelje tih zločina. Treba li Aleksandra Zec dobiti ulicu u Zagrebu ili bi to trebalo biti uvjetovano sa 400 novih ulica nazvanih po ubijenoj hrvatskoj djeci? Jesu li te žrtve iste ili se ovdje radi o ponovnom generaliziranju hrvatskog naroda kao zločinačkog?
Jedan dio hrvatskog korpusa koji je sudjelovao u ovakvim nečasnim radnjama, od samog početka, prodavao je mantru da se prvo trebaju istražiti i procesuirati svi srpski zločini prije nego istražitelji pokucaju na vrata ijednom Hrvatu. To su ljudi koji imaju dosta putra na glavi i oni koji ne razumiju što to ti ljudi traže od Hrvatske i njenog naroda. Prevedeno na hrvatski jezik, nije dobro za hrvatsko društvo da se osobe kompromitirane savjesti postavljaju na visoka mjesta u društvu, jer će se pod svijetlošću fokusa društva, njihova maska istopiti, a njihov grijeh će postat uočljiv. To više neće biti naši heroji nego zločinci.
Svi oni koji postavljaju uvjet 400 hrvatske djeca za jedno srpsko razmišljaju upravo na taj način. Oni žele svoju individualni grijeh, podijeliti s nama koji s tim nemamo baš nikakve veze. I povrh toga, mi ih nismo pitali, da u ime nas hrvatskog naroda, naprave te gnjusne zločine. Neznam zašto bi mi preuzeli kolektivnu krivnju za njihove individualne grijehe. Ljudi nečiste savjesti išli su toliko daleko da su u jednom trenutku govorili kako se u obrambenom ratu ne može počiniti zločin. Naravno bili bi naivni da ne shvatimo da su ih određene političke strukture i institucije pokušale zaštititi i još uvijek ih štite.
400 ubijene hrvatske djece je svoje živote izgubilo pod patronatom nepriznate i zločinačke ‘SAO Krajine’, čije su vođe za to bile osuđene i kažnjene. Ubojstvo obitelji Zec se dogodilo pod patronatom priznate države RH i pod okriljem njezinih institucija. Država i institucije su dozvolile da tamo neki mračni likovi, pod okriljem noći, kada nisu bili u službi (tako je glasilo izvješće DORH-a), uzmu pravdu u svoje ruke. U ono vrijeme mogli su pokucati na vrata vašoj i mojoj familiji , bez obzira koje ste rase, vjere, nacionalnosti, spola, seksualnog odabira, i lišiti vas osnovnih ljudskih prava, života, samo zato što su mislili da je to ispravno. Onaj tko ubije nevine ljude, a posebno dijete, i za kriminalne norme je dno dna. Ljudski izrod kojeg bi svi trebali prezirati iz dna duše, pa radilo se to i o Hrvatima. Koliko smo onda djece trebali pogubiti da cilj opravda sredstvo?
Ako želimo uvjetovati ulicu za Aleksandru Zec s 400 ulica ubijene hrvatske djece pod patronatom ‘SAO Krajine’, onda slobodno možemo rangirati Hrvatsku u razini zločinačke ‘SAO Krajin. Hoće li 400 hrvatske djece dobiti svoje ulice u nekom selu ili gradu, to nema veze s ovim slučajem. Utjecajni političari i institucije, u ono vrijeme, su dopustili da ulica i zločinci, uzmu pravdu u svoje ruke. Bez suda, bez kaznenog zakona, bez pravosudne procedure, i bez propisane kazne za djela koja im se stavlja na teret. Zar metak u potiljak djevojčici od 12 godina ne zaslužuje ulicu u Zagrebu da nas podsjeća da i u ratu država treba ispunjavati svoju osnovnu zadaću. Zaštita svojih vlastitih građana od kriminalaca, pa makar imali uniforme MUP-a. Ili ćemo sami sebi priznati da nismo bili bolji od ‘SAO Krajine’?
