Konja! Konja! Kraljevstvo dajem za konja! Po legendi, izreka engleskog kralja Richarda III u bitci kod Bosworth Fielda (22.8.1485) koju je vodio za predstolje s Henry Tudorom. Njegova susdbina je bila zapečaćena u toku bitke kada su ga napusili visokorangirani plemići. Sudbina Richarda III bila je određena u stvari daleko prije bitke jer u tom kratkom dvogodišnjem stolovanju na vlasti, temelji njegove vladavine su bili pokopani pričama o ubojstvu njegovih nećaka (maloljetnih prijestonasljednika) koje je navodno dao ubiti da bi se domogao prijestolja. Takve okolnosti neminovno generiraju krizu upravljanja sistemima. U njegovom slučaju, to je bila kriza upravljanja kraljevstvom.
Stranački “Inkubatori” i kriza u upravljanju sistemima
U periodu Vlade pokojnog Ivice Račana MOL je ušao kao partner vlade u suvlašništvo INE sa 25% +1 dionica. U to vrijeme INA je prodana iz jednog jedinog razloga – krize upravljanja korporativnim sistemima. Ta kriza upravljanja korporativnim sistemima svoju ishodišnu točku našla je u zanosu stvaranja hrvatske države koje smo čekali više od tisuću godina. Dok se ratovalo i ginulo na hrvatskim bojišnicama, određene skupine hrvatskih građana iskoristili su ‘dječje bolesti’ stvaranja hrvatske države kako bi sebi osigurali dobru startnu poziciju u raspodjeli društvenog bogastva. Dolazi do sprege društvenih i privatnih interesa. U biti nema tu nišega lošega ali kada ta sprega dolazi od istih osoba koje obnašaju i političke dužnosti onda ta sprega neminovno ide na štetu društvenih interesa. Kao rezultat toga, jedna za drugom padaju sve hrvatske banke i velike firme. Kod banaka, povod tome su bili ‘managerski krediti’, a od urušavanja kompletnog financijskog sustava država je morala sanirati banke novcem državnih obveznika. Hrvatske političke stranke postale su tako rasadnik krize upravljanja sistemima. Oni koji su trebali upravljati sistemima dolaze u sprezi ‘privatno-društvenih’ interesa gdje se uz interese društva s kojim upravljaju ‘brane’ i privatni interesi. Oni drugi, a njih je najviše, dolaze po stranačkom ključu u paketu sa političkim moćnicima. Takva vrsta upravljačkog mentaliteta koja se razvila do savršenstva dovela je do virusne reprodukcije trećeg ešalona managera koji izlaze iz stranačkih inkubatora. Umjesto inkubatora tehnologija i proizvoda mi možemo jedino ‘uspješno’ inkubirati stranačke stručnjake.
Loklano-državni mentalitet ‘lezilebovića’ i ‘rentijera’
U takvom nezdravom ozračju Račanova Vlada nalazi partnera u mađarskom Molu koji bi trebao promijeniti loše korporativno upravljanje. Kako god, šteta je već bila napravljena jer kompanije kao što je MOL su prošle fazu konsolidacije i na tržistu su tražili akvizicje kako bi proširile utjecaj i tržište. Da je recimo vlada Ivice Račan bila više fokusirana na strateške interese hrvatske država kao što je INA koja generira skoro 9 posto hrvatskog BDP-a te se uhvatila u koštac s upravljačkim problemima, vjerujem da sudbina Ine danas ne bi ovisila o Molu. Igrom slučaja Račanova vlada se fokusira na infrastrukturu i turizam, a tu doktrinu će kasnije preuzeti i Vlada Ive Sanadera i dodatno je ‘zapapriti’. Osim Industrijske Strategije koju je donijela vlada Zorana Milovanovića i ova njegova vlada ostaje čvrsto na pozicijama prijašnjih vlada. Sve Vlade i stranke djelovale su i djeluju na ad-hoc principu bez ikakve strategije i plana ali su zato razvile lokalno-državni mentalitet ‘lezilebovića’ i ‘rentijera’ koji nam danas dolazi na naplatu.
Rafineriji Urinj treba 500 milijuna € za nastavak proizvodnje (druga faza modernizacije)
Ta lezilebovićka i rentijerska politika dobro se vidi i na primjeru Ine. Vlada je kao suvlasnik firme (udio 44 posto) bila zainteresirana samo za kolektiranje Inine divedente. Od 2008 godine konstantno pada potražnja naftnih derivata u EU. Od 2009 pa do 2012 dijeljeni su više milijunski iznosi u dividenti. Postavlja se pitanje zasto se ta dividenta nije preusmjerila u modernizaciju rafinerijskih postrojenja kako bi se Rafineriji Urinj osigurala budućnost? U Rafineriji nafte Rijeka 12. veljače 2011. svečano je obilježen završetak prvog investicijskog projekta modernizacije gdje se sada proizvode benzin i dizelska goriva prilagođena tzv. euro 5 zahtjevima. Završetkom prve faza modernizacije kapaciteti prerade pogona u Urinju su povećani na 4,5 milijuna tona godišnje. I kao što sam napisao u svojoj prošloj kolumni: druga faza modernizacije rafinerije u Urinju trebala bi riješiti pitanje teških ostataka koji nastaju nakon prerade nafte. U tu svrhu odabrana je tehnologija komornog koksiranja (Delayed Coking). Ovom tehnologijom istim količinama uvozne sirove nafte dobile bi se veće količine benzina, dizel goriva i ukapljenog naftnog plina, koje zadovoljavaju najviše europske standarde. Došlo bi i do maksimalnog smanjenja proizvodnje visokosumpornog loživog ulja i znatno bi se povećao indeks kompleksnosti rafinerije. I ono najvažnije sa financijske strane: više se ne bi trebala kupovati najskuplja, niskosumporna nafta jer bi se iz one crne, odnosne teške, puno jeftinije, mogle dobiti iste količine najkvalitetnijih benzina i dizel goriva. Ako se ne sagradi to postrojenje, rafinerija u Rijeci ostat će bez ikakve perspektive i uskoro bi jedini izlaz bio njeno zatvaranje jer kapaciteti prerade su daleko ispod 10 milijona tona (4,5) što se smatra i donjim pragom rentabilnosti ovakvih rafinerija koje rade po starim tehnologijama.
Politika je uništila Inu
Onaj tko je prodavao Inu morao je znati da u ovom poslu ne mogu postojati dvije korporacije u jednoj. Mol je Inu kad tad morao uvući u zajedničko korporativno upravljanje jer logika upravljanja to nalaže. Rezultati se gledaju na razini korporacije, a ne na pojedinim ‘regijama’. Od 2008. pa do danas konstantno pada promet naftnim derivatima. Ina je izgubila 30 posto domaćeg tršišta i svake godine Urinj generira 450 milijuna HRK gubitaka. Već nekoliko godina državne institucije i jedinice lokalne zajednice zavlače oko dozvola za tehnologiju ‘komornog koksiranja’ što je ovaj projekt odugovlačilo u nedogled. Onaj tko se razumije u posao zna da investicije imaju svoj timing. Ako te je tržište i vrijeme pregazilo osuđen si na propast. Kad tome dodate ‘političke veze’ Joze Kalema i njegovo širenje Petrolove prodajne mreže na štetu Ine onda možemo zaključiti da je politika jedini i glavni krivac dovođenja rafinerije Urinj u ovu tešku situaciju. Kada se počne pričati o otkazima viška zaposlenih opet svi skaču na noge ne ‘shvaćajući’ da opet zabijaju čavle u Ininu kaselu. Gdje je kraj ovoj političkoj tragikomediji?
Hitno dokapitalizirati Inu domaćim novcem
Ako su Mađari odustali zbog zakašnjelog timinga i loših izgleda na tržištu onda Vlada treba naći formulu za dokapitalizaciju Ine i osigurati tih 500 milijuna € koji će onda hitno biti preusmjeren u II.fazu modernizacije. Što se duže čeka to su šanse za opsatnak Rafinerije Urinj sve manje. Nova tranša dionica treba se ponuditi institucijalnim ulagačima prije svega Hrvatskim Mirovinskim Fondovima. Ali opet kažem, ovih 500 milijuna € neće spasit Inu ako ova i buduća Vlade na pokrene privredu, a tu mislim posebno na prerađivačku industriju koja jedino može obezbijediti dovoljno radnih mjesta za hrvatske građane što će onda neminovno podići potražnju za naftnim derivatima, a time i prerađivački kapacitet Urinja.
I sad da se vratimo na priču o kralju Richardu III . Povijest nas uči da krive procjene i pogreške pa bile one namjerne ili nenamjerne uvijek dolaze na naplatu. Onaj tko je to prouzročio na kraju će uvijek ponuditi propalo kraljevstvo za konja. U našem slučaju Hrvatsku Inu.(Ri Privredni Barometar – Boris Bradarić)
