Prema istraživanju riječkog dnevnog lista na talijanskom jeziku La Voce del Popolo, početkom 20. stoljeća Rijeka je bila sjedište tvrtke “Fabbrica fiumana di champagne” (Riječka tvornica šampanjca) koja je proizvodila vino “Sans souci“.
Bliži se doček Nove godine, pjenušavo, šareno, bučno razdoblje slavlja i boja, oslobađanja, veselja i opijenosti, plesa, pjesme, želja i novih odluka. Dolazak nove godine očekuje se s nadom i zebnjom, odbrojava se, a onda se u ponoć otvara boca šampanjca.
Šampanjac je za mnoge sinonim za prepoznatljivost i profinjenost, simbol slavlja par excellence.
Općenito, simbol dragocjenosti prije svega pripada francuskim vinima, bilo zbog njihovog podrijetla i povijesti, bilo zbog njihove kvalitete, što je mit koji se neće poreći na početku dvadesetog stoljeća, u doba tkz. Belle Époque – zlatno doba šampanjca – i bučne dvadesete. U to vrijeme u Rijeci aktivno su djelovali potomci moćne obitelji Ossoinack, podrijetlom Slaveni i po jeziku Talijani (prvi su se put na povijesnoj sceni pojavili u 18. stoljeću u Volosku), u konkretnom slučaju poduzetni Natalino Gennaro koji je od vrlo mlade dobi, akumulirao kapital i postao važan trgovac vinom.
Ubrzo je mladić kupio kuću s konobom u predjelu Fiumare, gdje su pristajali brodovi koji su dovozili vino iz Dalmacije. Njegove poduzetničke sposobnosti i stečeno iskustvo u izboru i kulturi kvalitetnih vina potaknuli su ga da otvori prvu riječku Tvornicu šampanjca. Tvornica se nalazila u tadašnjoj donjoj dijelu ulice/via Belvedere 13 (danas Tizianova 54) i, oosim nekoliko manje poznatih sorti, također je proizvodio brend koji se u to vrijeme smatrao posebnim i ekskluzivnim, “Sans Souci“.
Priznat i poznat, osobito u vrijeme blagdana, spomenuti šampanjac redovito se oglašavao u novinama i tadašnjim riječkim vodičima (La Bilancia , Guida di Fiume, Riečki Novi List) kao „najrašireniji i najtraženiji brand u Rijeci i primorju, upakiran s vrlo finim domaćim i stranim vinima, a koji može konkurirati glavnim francuskim markama“ i također se pohvalio zlatnom medaljom dobivenom na Poljoprivrednoj izložbi u Pragu 1909.
Danas, promatrajući zgradu na broju 54, jedini detalj koji privlači pažnju zaintrigiranog prolaznika i koji otkriva njenu posebnost (potvrđena kartama koje se mogu pogledati u Državnom arhivu), su palme i ukrašeni zidovi, simboli, po svjedočenju nekolicine Riječana, prisutnosti imućnih vlasnika. Ni sami stanovnici zgrade nisu svjesni njezine povijesti, nastanka, slavne i fascinantne prošlosti u kojoj su, zahvaljujući mladom poduzetniku, u prošlosti u ovo doba godine nazdravljali s jednim od najpriznatijih vina u Europi. (La Voce del Popolo, os)
