Mirella Zocovich iz Amerike me pita jesu li Slaveni ti koji su slavenizirali talijanska prezimena dodavanjem ich ili su Talijani ti koji su nasilno mijenjali prezimena? A što ja znam?
Rođen sam u Rijeci 1929. godine i oduvijek sam znao da prezimena koja završavaju na ich bila tipična za naš Kvarner – koji je obuhvaćao naše more od Riječkog zaljeva do rta Promontore (rt Kamenjak) sa Suskom, Bodulijom, Kvarnerićem i otocima do Paga. – ili na području zapadno od Matulja prema Trstu do Ilirske Bistrice ili na jugu naše rivijere do Labina.
Naš povjesničar Giovanni Kobler prenio nam je da je Rijeka bila slobodna općina sa statutom iz 1530. godine, s općinskim vijećem na latinskom jeziku, s tim da je građansko vijeće 1599. godine naredilo magistratima da akte pišu na narodnom jeziku, a potom i na talijanskom jeziku. , te da su se rasprave u sudovima odvijale na talijanskom jeziku.
Godine 1600. među 106 vijećnika bilo je 57 prezimena Slavena (Hrvata i Slovenaca) i 44 Talijana, no 1700. omjeri su se promijenili: među 132 vijećnika 57 ih je imalo slavenska prezimena, a 68 talijanska. Godine 1800. od 146 vijećnika izvjestila su 42 slavenska prezimena i 96 talijanskih.
Kada je Rijeka 1466. godine postala habsburški posjed, Rijeka je imala 3000 stanovnika. Godine 1719. dobila je status slobodne luke od Karla VI., a 1779. Marija Terezija dodijelila ju je kao zasebno tijelo Kraljevini Mađarskoj.
To je omogućilo razvoj i ulaganja autonomnog grada koji je zahtijevao puno radne snage, ostvarivši značajan demografski rast zahvaljujući doseljavanju iz Italije, Kvarnera i srednje Europe.
Rođen sam u Rijeci 1929. godine i oduvijek sam znao da prezimena koja završavaju na ich bila tipična za naš Kvarner
U nekadašnjoj Rijeci iz talijanskog razdoblja (Fiume d’Italia) 1937. godine – u doba kada sam naučio čitati, pisati i računati – prezime se ignoriralo jer je bilo dovoljno otići u Općinu i pročitati cijeli tucet prezimena: od Abu Kalil do Frank Kiss, od Szijarta do Volk, od Czelcha do Gaus, od Bilnacek do Schmidt, od Schwarz (njemački) do Schvarcz (mađarski), od Mandich (fiumanski) do Mandich (ruski), od Kolman do Colmanni, od Angyal do Picka, od Piana do Thiana, od Herskovitza do Kniffitza, od Bergera do Ratzenbergera, od Haasyesa do Cesnika, od Spadavecchie do Meszarosca, od Eislera do Eichenbauma, od Barucha do Banova, od Muellera do senatora Lea Valianija rođenog Weiczen.
Dodajmo na kraju da uz sva ta prezimena, postojala su i prezimena židovske zajednice koja su imala talijanski prizvuk ili fiumanski na ich.
Rijeka između dva svjetska rata je još uvijek bila “svijet u malom”, multietnički grad u kojem su se pod riječkom urom mogli čuti i različiti jezici osim onih najčešćih, a to su fiumanski, talijanski, hrvatski, a da to nije dalo povoda za iznenađenje ili skandal.
Povjesničar Igor Zic iz Punta (Krk) 2000. mi je rekao: “Svi ste vi u Rijeci Hrvati, izdajice domovine“.
Nisam znao što da mu odgovorim jer sam s novom igračkom zvanom “kompjuter” činio prve korake u učenju naše povijesti, zahvaljujući “Forumu Fiume” koji je stvorio Furio Percovich na kojem su sudjelovali i Fabio Leonessa, Giulio Scala , Roberto Stanich i drugi.
Rekavši to, zaključujem da je upravo u doba Italije režim provodio talijanizaciju prezimena, posebice hrvatskih prezimena, kako uljudnim manirama, tako i pod ucjenama javnih djelatnika s alternativom gubitka posla. Moja susjeda prijateljica Nada Sroch – koja je nedavno dala intervju na FB – zadržala je svoje prezime jer su se njezini roditelji opirali nametima, nastavljajući hrvatske škole preko Rječine, a to pokazuje da talijanizacija prezimena nije bila uvijek viša sila.
Dapače, višu silu je umjesto toga proveo Tito za fiumanska prezimena, a nedavno čak je i nova Hrvatska pokušavala birokratskim “sugestijama” pozabaviti se tim “problemom”, tijekom koje je nestao slatki riječki završetak na ich, zamijenjen slovom ć. Prezimena koja su uključivala “ich” “z” ili “s” koja su bila tolerirana i za vrijeme Austrije, Mađarske i Italije pohrvaćena su naglascima i kvačićama.
Rudi Decleva, Genova
