Pisci iz zemlje koja ima samo 1% svjetskih govornika engleskog jezika osvajaju književne nagrade i ljestvice, a postoji objašnjenje
Među šest ovogodišnjih finalista za nagradu Booker – glavnu književnu nagradu Ujedinjenog Kraljevstva, koja će se u nedjelju dodijeliti pripovjednim djelima napisanim na engleskom jeziku i objavljenim 2023. – romani su dvojice irskih autora: Pčelinji žalac Paula Murraya i Prorok Pjesma Paula Lyncha. Nadalje, u izboru finalista prije završnice, od trinaest autora, četiri su bili Irci: toliko ih u povijesti nagrade nikad nije bilo.
To je na svoj način potvrda trenda koji se već neko vrijeme primjećuje u nakladničkom svijetu, a tiče se vitalnosti i relevantnosti irske književnosti posljednjih godina, koja nadilazi globalni uspjeh kakav je, primjerice, ostvarila autorica Sally Rooney. Unatoč velikoj književnoj tradiciji, ovaj trend ne treba uzeti zdravo za gotovo ako uzmemo u obzir da, kako piše BBC, Irska danas predstavlja samo jedan posto izvornih govornika engleskog jezika na svijetu.
U dvadesetom su stoljeću dva irska pisca osvojila Bookerovu nagradu: Iris Murdoch 1978. s The sea, the sea i Roddy Doyle s Paddyjem Clarkeom Ha Ha Ha 1993. U posljednjih 20 godina, međutim, 16 izdanja knjige nagrada je imala najmanje jednog irskog autora među finalistima, a tri su osvojili irski pisci: 2005. John Banville s The Sea, koji je pobijedio svog sunarodnjaka Sebastiana Barryja, autora A Long Long Way; 2007. Anne Enright s The Gathering; a 2018. Anna Burns, koja dolazi iz Sjeverne Irske, s Milkmanom, eksperimentalnim i politički angažiranim romanom. Dva su pisca više puta bili finalisti bez pobjede: William Trevor pet puta i Colm Tóibín tri puta. Količina zanimljivih irskih pisaca 21. stoljeća stoga je prilično velika: kao što je napisao novinar Max Liu «Irska nastavlja proizvoditi svježe i sofisticirane književne glasove nevjerojatnom brzinom».
I drugi kritičari i pisci smatraju da snaga irske književnosti leži u njezinoj sposobnosti da teškoće s kojima se suočava cijela nacija umetne u pojedinačne priče. Na primjer, Enrightov roman The Gathering, koji je 2007. osvojio nagradu Booker, koristi priču o obitelji koja se ponovno okuplja nakon samoubojstva jednog od njezinih članova kako bi opisao posljedice seksualnog zlostavljanja s kojim se zemlja suočavala, posebno onih provode svećenici pedofili unutar Katoličke crkve. U određenom trenutku narator objašnjava da je „to anatomija i mehanizam jedne obitelji – cijele jebene zemlje – koja tone u sramotu“.
Nije slučajno da je, prema nekim čitanjima, irska književnost prethodno zapala u krizu kada je izgubila kontakt sa zemljom. Godine 2001. novinar novina Irish Times Fintan O’Toole napisao je da irski pisci toga vremena nisu uspjeli analizirati i opisati vrijeme u kojem su živjeli, nego su zemlju opisivali zatvorenih očiju. Od tada je većina uspješnih irskih pisaca učinila upravo suprotno, preuzimajući svoju tradicionalnu ulogu “promišljanja o najgorim elementima društva”, kako piše suvremeni irski proučavatelj književnosti Orlaith Darling na web stranici The Conversation.
Drugi jednostavno tvrde da je književnost suštinski dio irske kulture: pisanje romana smatra se važnijom aktivnošću nego u mnogim drugim zemljama i utječe na sve društvene slojeve. Ne postoje jasne razlike između “visokih” pisaca i komercijalnih pisaca, između beletristike i publicistike i između različitih književnih žanrova. Nadalje, Clark piše u Guardianu, “irsko pisanje nikada nije bježalo od eksperimentalizma i njegovi čitatelji nikada nisu bili uplašeni njime”, što je pridonijelo da ono postane inovativno i zanimljivo. Čak je i Irish Times pisao, već 2018., da je proza objavljena tih godina imala “naelektriziranu jasnoću i energiju”, s piscima sposobnim “prodrmati stare ritmove i isklesati revolucionarni irski književni glas”.
Nadalje, književna je tradicija vrlo suvremena, s autorima poput Oscara Wildea, Williama Butlera Yeatsa, Samuela Becketta, Georgea Bernarda Shawa i očito Jamesa Joycea, autora Uliksa, čije je sjećanje još uvijek vrlo prisutno u gradovima: na primjer prikazano u mozaici na zidovima pubova i u kipovima diljem Dublina. Jedna tema, ako išta, jest kako postati pisci koji se suočavaju s težinom takve književne tradicije.
Istina je također, ponovno primjećuje Darling na The Conversation, da irski pisci primaju različite oblike državne potpore: na primjer, zakon iz 1969. oslobađa ih plaćanja poreza na dohodak. Godine 2022. Ministarstvo kulture pokrenulo je pilot program koji osigurava ček od 325 eura tjedno za oko 2000 umjetnika i djelatnika u umjetničkom sektoru, odabranih između 8200 prijavljenih. Program će trajati tri godine, a osim pomoći umjetnicima u teškim trenucima nakon pandemije koronavirusa, ima za cilj pružiti podršku onima koji se bave kreativnim radom.
Vlada također osigurava fond za časopise, koji su ključni za održavanje jake irske književne zajednice i koji, objašnjava McInerney, “natjeraju pisce da misle da je uspjeh moguć”. Između ostalog, 2022. McInerney je postao urednik The Stinging Fly, dublinskog časopisa koji je prvi objavio Sally Rooney: bile su to dvije pjesme i bila je u srednjoj školi. (Post)
