Ruskinja Galina Shnyrikova (74) nekada je imala obitelj, dom i posao. Nakon muževljeve smrti svi su je napustili i bila je prisiljena živjeti u nehumanim uvjetima toplovoda u Novosibirsku. Jedini prijatelji bili su joj drugi beskućnici
Prije godinu dana žena je izgubila vid, pa se njezina inače teška egzistencija pretvorila u pravi pakao, piše Komsomolskaya Pravda. U tom trenutku postala je očajna i samo je čekala da umre, no početkom ovog mjeseca dogodilo joj se pravo novogodišnje čudo.
Za Galininu patnju doznali su volonteri humanitarne organizacije “Majak” i video bloger Dmitrij Kabanov. Izvukli su ženu iz bunara, smjestili je u sklonište i sada joj pomažu da vrati dokumente kako bi dobila mirovinu i vratila se normalnom životu.
Galina nije uvijek živjela na ulici. Okrutna igra sudbine okrenula joj je život za 180 stupnjeva.
– Živjela sam u izvanbračnoj zajednici s muškarcem u blizini grada 18 godina. Zajedno smo kupili kuću i vodili kućanstvo, čak smo zajedno radili u toplanama. Tada se teško razbolio i dijagnosticiran mu je rak. Bila sam tamo cijelo vrijeme i brinula se o njemu, ali 2008. je umro. Dugo se nisam mogla oporaviti od tuge, jako sam ga voljela. Onda su se odjednom pojavili njegovi rođaci s nekom vrstom lažne oporuke. Izbacili su me, bacili u smeće, kao neku nepotrebnu stvar. Tako sam ostala na ulici. U gradu nemam rodbine ni poznanika koji bi me mogli posvojiti ili uzdržavati. Čak me bilo i sram reći im da sam izbačena – podijelila je s novinarima svoju tešku priču Galina.
Žena je otišla na željezničku stanicu u Novosibirsku, gdje su je beskućnici naučili kupiti vreće hrane koju bi izbacili putnici vlaka.
Spavala je gdje je morala, bilo na klupama ili ispod grma. Tražila je hranu iz crkve, ali joj ponos nije dopuštao da moli za pomoć župljana. Obično je mirno stajala u crkvi s plastičnom čašom.
Kad je počelo hladno vrijeme, Galina se prisjetila šahta magistralnog vodovoda koji je često posjećivala dok je radila u toplani.
Jedan od otvora ispod mosta pretvorio se u sklonište za staricu. Tada joj se činilo da su sve boli prolazne i da će život biti bolji.
Oštre sibirske zime tjerale su beskućnike u podzemlje, pa se u jednom trenutku u blizini Galine okupilo 13 ljudi. Kaže da nikad nitko nije izbačen
– Živjeli smo prijateljski, pomagali jedni drugima. Ujutro smo obično provjeravali “hranilice” (tako beskućnici zovu kontejnere). Ljudi sve bacaju u smeće. Dogodi se da nađete pokvareno kuhalo koje još ima bakar u kabelu, zatim je tu električni štednjak ili perilica rublja, koju treba rastaviti. Limenke su također metalne. Sve se to prodaje u staro željezo, a novac se troši na hranu. Imali smo takozvanu spavaonicu u oknu, svatko je pridonio koliko je mogao – opisuje Galina život beskućnice.
Umirovljenica je bila najstarija u svom skloništu i prema svima je bila srdačna i ljubazna pa su je prozvali “mama Galina”.
– Hrana se kuha na tim lulama, jako su vruće. Popržite piletinu, skuhajte krumpir. Općenito, zima je kao u paklu, nepodnošljivo vruće. Kako ne bismo uvijek sami kuhali, izlazimo i provjeravamo “hranilice”. Ljudi koji imaju svoj dom tretiraju nas drugačije. No, bilo je čak i dobronamjernih ljudi koji bi iz kuće iznosili staru odjeću, deke i namirnice. Recimo, sponzor mi je bila profesorica ruskog jezika i književnosti, dobra, ljubazna žena – prisjeća se starica.
Galina kaže da tako živi 13 godina, no posljednja joj je bila posebno izazovna jer je izgubila vid. Više nije imala priliku sama obilaziti kontejnere niti nabavljati hranu, a od rujna je potpuno prestala izlaziti iz bunara.
– Samnom su živjele dvije osobe. Nisu me napuštali, hranili su me, brinuli o meni, jako sam im zahvalna – priča umirovljenica sa suzama u očima.
Žena se s bolom prisjeća godina provedenih pod zemljom. To je, kaže, bila svakodnevna borba za opstanak.
– Ponekad ujutro ustanete i pored vas su mrtva tijela. Onda probudim dečke i kažem: “Vidi, Sanja se ne miče.” Dečki mi odgovaraju “Ne, još je živa, topla je.” Naravno da je topla – cijevi su vruće, ali jednostavno ne diše. U šahtu je cijelo vrijeme bilo štakora i još uvijek su tu. Jedu istu hranu kao i mi. Noću je nemoguće spavati. A najgora su djeca. Ponašaju se vrlo agresivno prema nama, mogu te čak i napasti ili ubiti – prisjeća se starica najtežih trenutaka.
Galina bi, kao i njezina nova obitelj, Novu godinu vjerojatno dočekala pod zemljom, da se prije nekoliko dana nije dogodilo čudo.
– Za Galinu Konstantinovnu saznali smo od naše gošće. Došli smo vidjeti kako i gdje žive, i bili smo užasnuti. U ovom oknu sa štakorima u nehigijenskim uvjetima nalazi se 74-godišnja žena, koja je također potpuno slijepa. Razgovarali smo s njom i ponudili pomoć, pristala je da se preseli u hostel za beskućnike – rekao je Aleksandar Aleksejev, voditelj dobrotvorne organizacije “Majak”.
Novosibirsk video bloger Dmitry Kabanov pružio je pomoć u preseljenju umirovljenika. Mladića je jako dirnula priča o beskućnici, te je o njoj napravio malu reportažu. Sada Galina ima sve što joj treba, i što je najvažnije – siguran krov nad glavom.
– Prvi dan joj je bio težak. Kupala se i spavala gotovo cijeli dan. Ne jede ništa, jednostavno ne želi, a još se navikava na normalan život – kaže Aleksandar.
Iz hostela kažu da se njihov novi gost ne želi vratiti na ulicu niti pokušati pobjeći natrag u šahtu, kao što se često događa s beskućnicima.
Volonteri svojoj baki obnavljaju dokumente kako bi ona lakše primala mirovinu i prijavljivala se u starački dom.
Zahvalna Galina apelirala je na sve građane Rusije u videu na YouTubeu
– Bila sam beskućnik 13 godina. Ljudi, želim vam se obratiti. Budite ljubazni jedni prema drugima. Svi hodamo pod Bogom. Naučite djecu kako se ponašati prema nama. Mi smo ljudska bića poput vas. Molim vas pomozite jedni drugima. Hvala ovim ljudima koji su me doveli ovdje. Sretno, zelim ti dobro zdravlje. Neka vas Bog čuva! – zaključila je hrabra starica.
