Neke priče nas tjeraju da vjerujemo u dobrotu i čuda života. Jedna od njih dogodila se ženi koja je, nakon što je i inače trčala sa svojim psima, pronašla napuštenu bebu živu zakopanu. Njezina brza akcija spasila mu je život, a nije ni slutila što će se dogoditi nekoliko godina kasnije.
Sve je počelo 1998. godine kada je Azita Milanijan otišla na trčanje sa svojim psima. Jedan od njih, Tango, počeo je njuškati i grebati po zemlji. Pogledala je bolje i vidjela mala stopala kako vire iz zemlje. Prvo je pomislila da se radi o životinji, no onda je čula dječji plač.
Pažljivo je počela otkopavati mališana koji je bio umotan u plavi ručnik. Uzela je bebu u naručje i obrisala svoje prljavo lice. “Molim te, nemoj umrijeti. Tu sam stobom. Volim te”, rekla je bebi.
Beba je prebačena u bolnicu s teškom hipotermijom, a liječnik je rekao da je “gotovo čudo” da je preživjela. Medicinske sestre su ga nazvale “Beba Christian”. Milanian ga je posjetio nekoliko puta.
Nije ga mogla posvojiti jer je njegova priča bila u medijima i bojala se da će mu se ući u trag. Međutim, željela je ostati u kontaktu s njim, ali kada je usvojen, nije mogla da ga viđa.
“Bilo je to frustrirajuće iskustvo”, rekla je žena. – Sanjao sam da će me pronaći, kao što smo se našli tog dana.
Whittaker je odrastao u domu punom ljubavi u Gardeni, potpuno nesvjestan kako je pronađen. Njegovo srednje ime bilo je Christian, ali nije znao zašto ga je dobio.
Nešto kasnije, majka jednog od Whittakerovih prijatelja pisala je radio postaji i pitala zna li netko za njegovo podrijetlo kako bi mu mogla ispričati više o njegovoj životnoj priči.
Tako se dogodio dugo očekivani ponovni susret. “Čekala sam te 20 godina”, rekla je Milanian sa suzama u očima dok je grlila Matthewa Whittakera. Žena ga je odnijela do mjesta gdje ga je našla. Zajedno su prošetali mjestom gdje su se prvi put vidjeli i Whittakerovo se veselo raspoloženje brzo promijenilo.
Vraćajući se do automobila, Milanian ga je pitao je li dobro. “Ovo je mogao biti moj grob”, rekao je s knedlom u grlu.
