Proglašenje hrvatskog čakavskog jezika s međunarodnim kodom na listi živih jezika svijeta, vidim kao priliku da se na nacionalnoj razini osvijesti problem odumiranja još uvijek živih idioma na području Hrvatske. Potrebno je pokrenuti izradu zavičajnih čitanki s čakavskim, kajkavskim i štokavskim vernakularnim govorima to jest s reprezentativnim tekstovima pisane i usmene književnosti, piše Dalmacija Danas.
Prof. emerit. Joško Božanić s Filozofskog fakulteta u Splitu u velikom intervju za Dalmacija Danas govori zašto su se poslije dvije godine pojavile uglavnom negativne ocjene kad je International Organization for Standardization ISO dodijelila kôd čakavskom jeziku 2020. i uvrstila ga na listu živućih jezika svijeta. Između ostalog, objašnjava kako je hrvatski standardni jezik mogao poći u sasvim drugom smjeru da Papa nije uvažio biskupovu preporuku i odredio 23. lipnja 1633. da se odgodi tiskanje Biblije na ilirskom jeziku i latinici. Odgovara i na pitanje tko se pokušava izboriti za uvođenje splitskog govora u splitske osnovne škole u okviru programa zavičajne kulture. Naglašava kako mlade tek treba naučiti da njihova domaća BESIDA / BESEDA nije greška nego nematerijalno kulturno dobro svijeta.
Negiranje značaja povijesnog događaja
Međunarodna organizacija za standardizaciju ISO iz Ženeve uvrstila je čakavski jezik na listu živućih jezika svijeta. Kakav je to imalo odjek kod hrvatskih lingvista?
– Prva reakcija koju sam vidio u novinama bila je upravo u Slobodnoj Dalmaciji koja je objavila intervju Damira Šarca (2.2.2023.) s istaknutom anglisticom, profesoricom Dunjom Jutronić. Ona kaže, povodom vijesti o dodjeli standardizacijskog koda čakavskom jeziku od strane Međunarodne organizacije za standardizaciju ISO iz Ženeve, sljedeće: “Taj izbor nije relevantan ni za međunarodnu niti za nacionalnu lingvističku znanost. Znanstvenici lingvisti smatraju i čakavski i kajkavski narječjima s mnoštvom dijalekata i za to se zalažu kroz svoj znanstveni rad, ali status službenog jezika nije znanstvena, nego politička kategorija.“
S nekima od tih tvrdnji ne mogu se složiti. Prvo – zbog toga što ne vidim zašto bi međunarodna kodifikacija jednog hrvatskog idioma na listi jezika svijeta mogla biti irelevantna, nevažna. Je li onda irelevantna i kodifikacija hrvatskog standardnog jezika od iste međunarodne institucije u Ženevi (International Standardization Organization – ISO) koja je 1. rujna 2008. kodificirala hrvatski službeni (standardni) jezik pod kodnim imenom ISO 6393-3 [hr]? Drugo – ovdje nije riječ o proglašenju “službenog jezika” nego jezika. To je bitna razlika. Jezici mogu biti službeni kada su standardni, kao što je to hrvatski standardni jezik, a čakavski je vernakularni jezik, kao što je to i štokavski vernakularni jezik na temelju čijeg takozvanog “južnog novoštokavskog dijalekta” jekavsko / ijekavskog koji lingvisti u posljednjih dvadesetak godina nazivaju istočnohercegovačko-krajiškim, u 19. je stoljeću standardiziran kao hrvatski standardni (službeni) jezik. Treće – termin narječje, koji je uveo Vuk S. Karadžić, prema Akademijinu Rječniku (33, 586), kao narječije prema ruskom [нарѣчiе], a njegovi sljedbenici, tzv. vukovci, u hrvatsku lingvističku terminologiju kao narječje, može značiti i lokalni govor i dijalekt i skupinu srodnih dijalekata, ali i vrenakularni (nestandardizirani) jezik. Termin čakavski jezik znači upravo to – vernakularni jezik jer je u Hrvatskoj standardni hrvatski jezik službeni. I četvrto – slažem se sa stavom da status službenog jezika nije znanstvena već politička kategorija, budući da je službeni jezik rezultat dogovora, konvencije, političke odluke pa je to i hrvatski standardni jezik. Svi su standardni jezici umjetni, a ne spontani kao vernakularni jer su standardizirani političkom odlukom i stilizirani djelovanjem lingvista i održavani putem institucija. Ali znanstvena je istina u isto vrijeme i to da postoji i hrvatski štokavski vernakularni jezik isto kao čakavski i kajkavski hrvatski jezici koji nisu standardizirani mada su stoljećima bili književni jezici mnogo prije štokavskoga. Riječ vernakular dolazi od lat. vernaculus što znači domaći, prema lat. verne – domaći rob, onaj koji je rođen u gospodarovoj kući. Prema definiciji u Websterovu rječniku vernacular je jezik koji je domaći (native) za razliku od književnog (literary).
Prema članku Željka Rogošića u tjedniku Nacional (7.2.2023, 53-55) “Hrvatski paradoks: Čakavica postala zaseban svjetski jezik”, troje uglednih hrvatskih lingvista, akademika, osporava značaj međunarodne kodifikacije hrvatskoga čakavskog jezika. Akademik Josip Bratulić kaže: “Nisam siguran da će se proglašavanjem čakavice samostalnim jezikom išta postići”, akademkinja Silvana Vranić smatra da “čakavsko narječje ne može biti izdvojeno i promatrano kao zaseban jezik”, a akademkinja Mira Menac-Mihalić smatra da odluka o kodifikaciji čakavskog jezika “ništa ne znači jer na temelju toga nitko neće dati novac za očuvanje jezika” i zaključuje: “… mi ne govorimo o čakavskom jeziku, nego je on dio sustava.“ Dakle, čakavsko narječje nije jezik (koji se definira kao sustav), nego je sustav u sustavu koji predstavlja hrvatski standardni jezik.
Ta ideja o čakavskom narječju kao sustavu sustava ugrađena je i u otkriće “tronarječne formule” uvažene prof. emerite Ive Lukežić s Filozofskog fakulteta u Rijeci po kojoj je hrvatski jezik “unikatan u svijetu svjetskih jezika”. Ona kaže: ” … hrvatskim se jezikom valja definirati svaki idiom kojim su međusobno komunicirali i kojim komuniciraju Hrvati. S takvog se polazišta i na razini organskih idioma, u dijalektologiji, hrvatski jezik definira kao složeni jezični ustroj s tri sastavnice apstraktnog ranga narječja, svakom sastavljenom od određenog broja sastavnica nižeg apstraktnoga ranga dijalekata, te je po toj tronarječnoj formuli hrvatski jezik unikatan u svijetu svjetskih jezika” (Prilog raspravi o genezi hrvatskih narječja, Fluminensia br-1-2. 1996, str.223).
Dovođenje u pitanje takve “tronarječne formule” i “unikatnosti” hrvatskoga standardnog jezika u svijetu svjetskih jezika, može izazvati i etiketiranje onih koji takve tvrdnje vide kao rezultat znanstvene magle u hrvatskoj dijalektologiji, kako to ja npr. vidim. Tako smo nedavno mogli pročitati u tekstu M.M. Letice “Kako objasniti diletantima da čakavski nije jezik, nego narječje hrvatskoga jezika” sljedeću rečenicu: “Braniti nam se činjenicama, odnosno istinom. I njome oboružani odlučno napadati neprijatelje hrvatskoga jezika” (Hrvatski tjednik, 9.2.2023.). Eto prosudite sami težinu i smisao ovakve izjave izrečene o “diletantima” i “neprijateljima hrvatskoga jezika” kakvi su oni, prema autoru članka M.M. Latici, koji se vesele međunarodnoj kodifikaciji hrvatskog čakavskog jezika među koje i sebe ubrajam.
Heretične misli o hrvatskom jeziku u sveučilišnom udžbeniku
Nadavno je Filozofski fakultet u Splitu, s Kniževnim krugom iz Splita, objavio vašu knjigu “Vernakularna stilistika” koja je dobila status sveučilišnog udžbenika. Dakle namijenjena je studentima kroatistike. Pretpostavljam da se vaša knjiga bavi i nekim pitanjima odnosa hrvatskog standardnog jezika i vernakularnih jezika, kako ih vi nazivate, čakavskog i kajkavskog, pa bih volio da nam predstavite stavove koje u njoj zastupate, a koji se tiču ovog našeg razgovora.
– Da, 2019. godine objavio sam knjigu “Vernakularna stilistika” kao sveučilišni udžbenik za studente i nastavnike studija kroatistike. Moja najuža struka jest stilistika, a kako sam i dijalektolog, povezao sam ove dvije discipline u nastojanju da analiziram i interpretiram stilsko bogatstvo različitih tekstova napisanim na vernakularnih idiomima, ne samo čakavskim, i ne samo književnim. To bogatstvo izraza posve je zanemareno jer se u nas dijalektolozi vrlo rijetko bave stilskom razinom izraza, a stilističari zanemaruju tekstove na nestandardnim idiomima čakavskog, kajkavskog pa i štokavskog vernakulara. Ali kad govorimo o ovoj mojoj knjizi, zanimljivo je reći da sam u njoj izrekao i neke “heretične” stavove koji nisu izazvali, do danas, nikakvu reakciju struke. U svojoj knjizi tvrdim da se u hrvatskoj dijalektologiji čakavski i kajkavski vernakularni idiomi obuhvaćaju skupnim nazivom hrvatski jezik pri čemu je zamućen odnos između genetske i tipološke lingvistike i sociolingvistike i njihovih kompetencija, kao i odnos među različitim jezičnim sustavima, kojima pripadaju čakavski, kajkavski i štokavski vernakularni idiomi kao posebni jezici.
Taj moj stav suprotan je ovdje spomenutim reakcijama uglednih akademika i uvaženih profesora lingvista jer tvrdim da hrvatski jezik jest sustav koji se ne može sastojati od tri sustava (čakavskog, kajkavskog i štokavskog) i da su sva tri hrvatska jezična sustava zapravo tri posebna vernakularna jezika. Pritom ja slijedim nauk istaknutog hrvatskog lingvista Josipa Silića koji razlikuje jezik kao sustav i jezik kao standard. Kako sam prethodno rekao, jezik kao standard je rezultat procesa standardizacije i kao takav rezultat konvencije, dogovora, rada institucija, jer ne nastaje spontano u govornoj praksi uže ili šire lokalne zajednice.
O tome Josip Silić kaže sljedeće: “U zaključku možemo reći da su štokavsko, čakavsko i kajkavsko narječje različni (jezični) sustavi (…). Oni su dakle zasebna hrvatska narječja, a ne narječja hrvatskoga jezika. (No to nikako ne znači da je jedno narječje manje hrvatsko od drugoga). Stoga je o čakavskim i kajkavskim pojavama u hrvatskome standardnom jeziku pogrešno govoriti kao o dijalektalnim pojavama, tj. dijalektizmima. Dijalektizmi nisu pojave u hrvatskome standardnom jeziku koje dolaze iz čakavskoga i kajkavskoga narječja, nego pojave koje dolaze iz štokavskoga narječja.” Dakle čakavski i kajkavski jesu jezični entiteti (sustavi), a ne varijeteti unutar hrvatskog jezika. Dijalektalne pojave u standardnom hrvatskom dolaze iz štokavskog vernakulara kao podloge na kojoj je standardiziran hrvatski kao službeni jezik.
Otac nacije o “blekavštini”
Bili ste član Vijeća za normu hrvatskog standardnoga jezika. Kakvo je vaše iskustvo iz vremena sudjelovanja u radu Vijeća?
– Sudjelovao sam u drugom sazivu Vijeća za normu hrvatskoga jezika koji je formiran na poziv ministra znanosti Dragana Primorca 2005., a trajao je do 2012. kada ga je ukinuo ministar Željko Jovanović. Predsjednik vijeća bio je akademik Radoslav Katičić. Teme su najčešće bile pravopisne. Neki zaključci o pravopisnim rješenjima zaživjeli su u pravopisnoj praksi, a neki prijedlozi su otpali. Sjećam se dobro rasprave o akcenatskoj normi koja je izazvala polemičan ton s obzirom na razilaženje govorne prakse u čakavskim i kajkavskim krajevima, ali i u najvećim urbanim središtima Hrvatske, s novoštokavskom akcenatskom normom koja je postala izražajno obilježena kao ruralni izgovor. Taj raskol s normativnom novoštokavskom akcentuacijom pojavio se osobito zbog realizacije silaznih naglasaka na unutrašnjim slogovima ili zbog izostavljanja prijelaza naglaska s toničke riječi na proklitiku što je rezultat utjecaja čakavskog i kajkavskog akcenatskog sustava.
Ta praksa divergiranja danas je još izrazitija na radiju i televiziji tako da su zaživjele, gotovo da bi se moglo reći, dvije akcenatske norme: ona koja je propisana, novoštokavska i ona koja je sve prisutnija u javnoj komunikaciji u medijima, a rezultat je govornog utjecaja čakavskog i domninantnog zagrebačkog kajkavskog vernakulara na standardni hrvatski jezik. Sjećam se dobro i drugih rasprava, a posebno one o pitanju pravopisne norme pisanja neću / ne ću ili pitanje ekavske realizacije tzv. pokrivenog [r] npr. greška / grješka, vremena / vrjemena, strelica / strjelica. Smatrao sam apsurdnim da se odstupa od norme utemeljene na jezičnom zakonu, a zbog tobožnjeg udaljavanja od srpske ekavštine. Nije li paradoksalno da se to hiperijekaviziranje u naše vrijeme povezuje s obranom razlikovnosti prema srpskom jeziku, a Ante Starčević, “otac nacije”, u 19. stoljeću brani svoju ekavštinu od srpske ijekavštine Vuka Karadžića nazivajuć je pogrdno “blekavštinom”, a jekavski / ijekavski izgovor “blejanjem” (I. Marković: Bilješke o jeziku Ante Starčevića, Filologija 71, Zagreb 2018.).
O purizmu prema hrvatskom maritimnom leksiku
Kakav je vaš odnos prema purizmu u hrvatskom jezikoslovlju?
– Toj temi posvetio sam također jedno poglavlje u ovoj svojoj knjizi jer također tangira pitanje jezičnog identiteta na planu leksika. Odmah ću vam reći da nisam purist, mada smo svi danas svjedoci nezaustavljiva prodora anglizama u sve svjetske jezike, osim u jezike civilizacija do kojih još nije stigao internet. Maloprije ste spomenuli moje sudjelovanje u Vijeću za normu hrvatskoga jezika. Sjećam se dobro žustre polemike oko ideje da se kroatizira engleska informatička terminologija. Usporedio sam tada to nastojanje s hipotetičnom idejom da se napravi brana na rijeci Amazoni. Naime, uvjeren sam da je dotok anglizama u sve svjetske jezike neminovan i nezaustavljiv. Spomenuo sam tom prilikom vlastito iskustvo u radu na rječniku jednog malog otočkog govora, mog komiškog govora na čijem rječniku sustavno radim već trideset godina. Rekao sam tom prilikom da u mom Komiškom dikcionaru, koji sadrži dvadeset tisuća glosa, oko sedamdeset posto svih imenskih riječi je aloglotskog (stranog) podrijetla. Ali sve su te riječi koje su nam na otok stizale morem ponašene – prilagođene akcenatski, tvorbeno, morfološki komiškom govoru. Tako prilagođene riječi postale su naše, a na tuđice ili posuđenice, kako ih naši lingvisti nazivaju. Mi ih nismo posudili s namjerom da ih vratimo jednog dana kada izmislimo svoje. One su postale naše i žive u našem govoru stoljećima. Taj vokabular naša je nematerijalna baština, dio hrvatskog nacionalnog identiteta nastalog na našim obalama Jadrana u životu s morem, ali, nažalost nezanimljiva našim normativnim leksikografima.
Neki naši uvaženi lingvisti purizam smatraju sinonimom za jezičnu kulturu. Pitam se kakva je to tek jezična nekultura u kojoj sam se ja rodio i progovorio jezikom koji je bio pun riječi koje su nam stoljećima stizale morem, a bez kojih ne bismo znali o moru govoriti. Postoje dvije vrste purizma: egzogeni (odbacivanje riječi koje potječu od drugih etnosa) i endogeni (odbacivanje riječi iz nestandardnih idioma istog etnosa). One koji govore o trojstvenom hrvatskom jeziku, o prožimanju triju narječja, o ča-kaj-štokavskoj formuli, upitao bih kako je moguće da je do danas na djelu jezična paradigma hrvatskih vukovaca o odbacivanju kajkavskog i čakavskog leksika kako bi se spriječila kontaminacija štokavskog leksičkog standarda. Kako to da tek krajem dvadesetoga stoljeća (1990.) s pojavom Anićeva Rječnika hrvatskoga jezika, prvog jednosveščanog rječnika hrvatskoga jezika, ulaze u hrvatske priručne rječnike po prvi put nazivi nekih općepoznatih morskih riba? Kako to da je čitav jedan segment nacionalne kulture, onaj maritimni, obalni i otočni, amputiran iz cjeline nacionalne kulture u našoj normativnoj leksikografiji tako da hrvatski standardni jezik kada priđe moru – zanijemi? A pritom valja znati da hrvatski narod baštini morsku obalu dugu gotovo 6.000 kilometara, akvatorij koji se prostire na dvije trećine Jadrana i milenijsku maritimnu kulturu, kao jedini slavenski narod, u glemom slavenskom svijetu, koji je baštinik mediteranskog kulturnog i jezičnog univerzuma.
Branka Tafra, redovita profesorica na Hrvatskim studijima u Zagrebu, kaže sljedeće: “Mjerilo ispravnosti jest novoštokavski ijekavski dijalekt i na taj su se kalup navlačile sve riječi. Hrvatski su vukovci imali vlast i moć da određuju što je pravilno, a što nije, a sve u skladu s novoštokavskim kanonom (…) Premda se o vukovcima obično ne govori kao o puristima, oni su također provodili jedan oblik purizma, ali ovaj put progoneći kajkavizme, čakavizme, uopće nenovoštokavske riječi.” Tu vrstu purizma prema čakavizmima i kajkavizmima održala je i jezična politika NDH koja je idejom o jedinstvenom hrvatskom štokavskom jeziku imala negativan odnos ne samo prema nenovoštokavskom leksiku već i prema dijalektalnoj književnosti.
Volio bih čuti vaše mišljenje o tom odnosu prema dijalektalnoj književnosti budući da ste poznati i kao dijalektalni pjesnik?
– Dijalektalna poezija nema mjesta u antologijama hrvatske poezije. Taj odnos prema književnosti pisanoj na nestandardnim hrvatskim jezicima, čakavskom i kajkavskom, održao se do danas. Kao što su standarizacijom novoštokavskog idioma u 19. stoljeću, čakavski i kajkavski vernakularni idiomi iz horizontalnog suodnosa prema štokavskom postavljeni na vertikalnu hijerarhijsku os kao štokavskom standardu subordinirani idiomi, tako je i književnost na vernakularnim idiomima dobila deprecijativni atribut epihorske, regionalne, zavičajne književnosti koju podržava sentiment vezanosti za neka prošla stanja, zavičajni jezik, uspomene. Kao takva, ona je gotovo isključena iz korpusa nacionalne literature, a njenim autorima nema mjesta u nacionalnom književnom panteonu osim ako se nisu legitimirali književnim djelima na standardnom idiomu. U mnogim antologijama hrvatske poezije izostavljene su pjesme čak i najboljih naših dijalektalnih pjesnika. Recentna antologija Tonka Maroevića “Svjetlaci – Hrvatska poezija trećeg poraća (1986 – 2019)” donosi u uvodu autorovo obrazloženje za izostavljanje pjesnika koji pišu poeziju na dijalektima. On kaže: “Pjesme na dijalektu smatram da pripadaju vlastitim jezičnim sustavima, unutar kojih se mogu odmjeravati i kategorizirati, a da ih je neprimjereno i nasilno antologizirati unutar cjeline složene na standardnom hrvatskom jeziku.” Uz eksplicitno Maroevićevo uklanjanje dijalektalne poezije iz antologije kojoj je u naslovu sintagma “hrvatska poezija”, ta sintagma mogla bi imati dvojako značenja: Prvo da dijalektalna poezija koja nastaje u Hrvatskoj na nestandardnim idiomima nije hrvatska, jer se antologizira samo poezija koja hrvatska jest, a ako jest hrvatska, da, budući dijalektalna, ne doseže vrijednosne kriterije (autora antologije) za uvrštenje u korpus reprezentativne hrvatske poezije. Sintagma “hrvatska poezija” u naslovu nije ničim limitirana značenjski osim vremenskom odrednicom u naslovu antologije – godinom 1996. kao početnom i godinom 2019. kao završnom i dakako antologičarovim vrijednosnim sudom – njegovim kriterijem izbora. Prema tome pojam “hrvatska poezija” ne uključuje dijalektalnu poeziju upravo zbog toga što je pisana nestandardnim idiomima što znači da je kriterij pripadanja korpusu hrvatske poezije taj da je napisana na novoštokavskom standardnom hrvatskom jeziku. Dakle ona, i kada bi zadovoljila umjetničke kriterije za uvrštavanje u nacionalnu antologiju, ne bi mogla biti uključena zbog toga što nije pisana na standardnom nacionalnom idiomu.
Maroevićev stav o status dijalektalne poezije nije bitno drugačiji od stava Antuna Šoljana izrečena još 1965. Šoljan kaže: “…u jednoj i onako maloj literaturi raspršavanje talenata na više jezičnih putova (znači: na više versifikacija, na više tradicija i više tendencija) može biti i tragično. Meni se čini, da je danas jedini put za dijalektalnog pisca, ne da se drži neživog, ili nedovoljno razvijenog jezika, nego da stopi svoj materinji idiom s književnim i da tako oplodi i obogati jezičnu maticu (Trogodišnja kronika poezije hrvatske i srpske 1960-1962, Naprijed, Zagreb 1965: 41). I ovaj sud o ugrožavanju “jezične matice” pisanjem na vernakularnim hrvatskim idiomima svjedoči o istoj vrsti poimanja nacionalnog kulturološkog monolita kojemu prijeti “raspršavanje”, razjedinjavanje, ugrožavanje. Ja pak u tome vidim bogatstvo hrvatske kulture, njen diverzitet, a kao književnik jezik doživljavam kao prostor slobode, igre i jezičnog bogatstva koje uključuje i žive usmene idiome, sve vernakularne organske govore koji čuvaju kolektivnu memoriju hrvatskoga naroda i milenijski rad jezika i govorenja.
Papa protiv tiskanja Biblije na latinici
U nekoliko ste navrata spomenuli hrvatske vukovce, njihov utjecaj na proces standardizacije hrvatskoga jezika.
– Taj utjecaj prisutan je do danas, jer i danas su vrata prema čakavštini i kajkavštini zatvorena kako sam to već rekao. Utjecaj Vuka S. Karadžića bi je presudan u izboru vernakularne novoštokavske podloge za standardizaciju hrvatskoga jezika. Pritom nije slučajno izabran dijalekt štokavskog vernakulara poznat kolokvijalno kao “južni dijalekt” istočne Hrecegovine. Taj izabrani dijalekt, zajednički i srpskom jeziku, postaje podlogom za standardizaciju hrvatskoga jezika. O tome utemeljitelj Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu profesor Ivo Škarić kaže sljedeće: “Time su se i svi ustaljeni epiteti za standardni idiom stali pripisivati tom izabranom dijalektu s komplementarnom posljedicom da su se svi nenovoštokavski dijalekti počeli smatrati manje vrijednima unatoč prirodnoj ravnopravnosti među svim organskim idiomima (kao i među ljudima) i činjenici da su neki iz izbora odbačeni dijalekti, posebice kajkavski i čakavski, prethodno imali bogatu kulturnu i književnu tradiciju. Imanentnim svojstvom svakog standarda novoštokavski se iz horizontalnog suodnosa s drugim dijalektima psihosociološki preselio u vertikalni, hijerarhijski, gdje se okitio svim tada važećim epitetima književnog jezika: superiornošću, klasnošću, kulturnim elitizmom. Korisnici novoštokavskoga kao organskog idioma šićarili su od toga samozadovoljstvo da su već po rođenju dobrogovoreći i da oni drugi ‘objektivno’ govore ružno i smiješno” (I.Škarić – Hrvatski govori, Školska knjiga 2006: 19-20).
Standardizacija hrvatskog jezika na novoštokavskoj vernakularnoj podlozi započela je još u prvoj polovici 17. stoljeća prijevodom Biblije rimskog jezuita, podrijetlom s otoka Paga, Bartola Kašića, autora prve gramatike hrvatskoga jezika (Institutionum linguae Illyricae libri duo Rim 1604). On je za svoj prijevod izabrao latinicu i pučku štokavštinu dubrovačkog kraja oslanjajući se na jezik dubrovačke književne tradicije. Ali taj njegov pokušaj zaustavilo je pismo zagrebačkog biskupa Franje Ergelskog papi Urbanu VIII. s preporukom da se tiskanje Kašićeve Biblije odgodi. Papa je uvažio biskupovu preporuku i odredio 23. lipnja 1633. da se odgodi tiskanje Biblije na ilirskom jeziku. Ta odgoda značila je zabranu, a glavni motivi te zabrane bili su da je prevedena na dubrovačko narječje (“Ragusina vulgari lingua”), koje neće biti svima razumljivo, i latinicom, a ne glagoljicom ili ćirilicom. I tako je tiskanje “odgođeno” za 367 godina, kada su se napokon stekli uvjeti za tiskanje ovog kapitalnog djela hrvatske pisane riječi, ali ne u Hrvatskoj nego u Njemačkoj. Dakle otpor za tiskanje stigao je iz Zagreba, iz sumnje da Kašićeva Biblija prevedena na štokavski dubrovačkog kraja neće biti razumljiva Hrvatima u drugim krajevima i zbog izbora pogrešnog pisma – latinice. Da papa Urban VIII. nije prihvatio preporuku zagrebačkog biskupa Franje Ergelskog nego savjet od Sacra Congregatio de propaganda fide da se Kašićeva Biblija tiska, vjerojatno bi proces standarizacije hrvatskoga jezika išao drugačijim putem i hrvatski jezik bio bi, vjerujem, prilično različit od ovoga kojim ja sada odgovaram vama na postavljena pitanja.
Hrvatska terminološka jezikoslovna magla
Očekujete li otpor političara sklonih unifikaciji i centralizaciji svega, nesklonih bilo kakvim različitostima, regionalizaciji i sličnom? Kakvom se argumentacijom oni služe u obrani svojih stavova?
– Hrvatsko jezikoslovlje pod jakim je utjecajem politike, u tolikoj mjeri da su i neki od najvećih hrvatskih lingvista mijenjali svoje deklarirane stavove o hrvatskom jeziku u svojim znanstvenim djelima i javnim istupima kako bi ih uskladili s dominirajućim političkim narativom. To je poraz znanosti. Sjećam se velikog nacionalnog događaja kada je 1. rujna 2008. u Ženevi International Organization for Standardization ISO dodijelila kôd hrvatskom kao standardnom jeziku na listi svjetskih jezika. Bilo je to nacionalno slavlje. Kada je ta ista institucija dodijelila kôd čakavskom jeziku 2020., onda je taj događaj najprije prešućen u hrvatskim medijima, a onda su se poslije dvije godine pojavile uglavnom negativne ocjene tog čina. Jezik je u nas najvažniji simbol etniciteta, a romantični etnicitet 19. stoljeća, koji je u nas i danas živ, podrazumijeva zajednicu “krvi, tla i jezika”. Pritom su hrvatska politika i hrvatsko jezikoslovlje opterećeni i danas zajedničkom novoštokavskom vernakularnom podlogom hrvatskog i srpskog jezika, što je neprijeporna znanstvena činjenica, a proglašenjem hrvatskog kao trojstvenog, tj. tronarječnog jezika, “unikatnog po tome u svijetu svjetskih jezika”, kako kaže prof. emerita Iva Lukežić, jest politički podoban, ali neznanstven stav kojemu pogoduje hrvatska terminološka jezikoslovna magla.
Jezik na vrhu UNESCO-ove liste nematerijalne baštine
Jesu li tim priznanjem odškrinuta vrata spašavanju čakavštine kroz hrvatski obrazovni sustav ili je to iluzija sama po sebi? Što bi trebalo učiniti da se čakavština uči i njeguje i van izbornog predmeta u osnovnoj školi?
– Jezični diverzitet svijeta ugroženiji je danas od biološkog diverziteta, a jednako je, kao i biološki, važan za čovjekov opstanak. “Jezik je ono što je u čovjeku najljudskije” kaže francuski lingvist Claude Hagège, autor knjige “Zaustaviti izumiranje jezika” (Disput, Zagreb 2005). Smrću svakog jezika, pa ma koliko malen bio, smrt je i jednoga svijeta koji je u njemu i po njemu postojao. UNESCO-ova Pariška konvencija o nematerijalnoj baštini (Convention for the Safeguarding of the Intangible Cultural Heritage) iz 2003. definirala je listu nematerijalne baštine svijeta, a na vrhu te liste jest jezik (oral tradition and expressions, including language as a vehicle of the intangible cultural heritage), dakle, jezik kao prijenosnik nematerijalne kulturne baštine. Do kraja ovog stoljeća nestat će s planeta Zemlja pola od ukupno 5.000 danas živih jezika svijeta uz ovakav trend njihova odumiranja, kaže Hagège.
Proglašenje hrvatskog čakavskog jezika s međunarodnim kodom na listi živih jezika svijeta, vidim kao priliku da se na nacionalnoj razini osvijesti problem odumiranja još uvijek živih idioma na području Hrvatske. Potrebno je pokrenuti izradu zavičajnih čitanki s čakavskim, kajkavskim i štokavskim vernakularnim govorima to jest s reprezentativnim tekstovima pisane i usmene književnosti. Ja sam takvu digitalnu čitanku napravio za djecu i mlade otoka Visa u sklopu programa očuvanja nacionalnog kulturnog dobra “Cokavski govori otoka Visa” koje je Ministarstvo kulture RH, na moj prijedlog, proglasilo 2017. godine. Takvu vrstu digitalne čitanke trebalo bi napraviti i za Split na temelju bogate literature na splitskom govoru.
Pitanje uvođenja splitskog govora u splitske škole
Udruga “Marko Uvodić Splićanin za istraživanje i očuvanje splitske čakavštine” izborila se, na inicijativu svoje predsjednice Jadranke Mardešić Komac, da Ministarstvo kulture RH 2013. donese odluku kojom se “Splitski govor (splitska čakavština)” proglašava nacionalnim nematerijalnim kulturnim dobrom. Ista udruga, skupa s Katedrom Čakavskog sabora Split, već nekoliko godina pokušava se izboriti za uvođenje splitskog govora u splitske osnovne škole u okviru programa zavičajne kulture. Vijećnik Gradskog vijeća Grada Splita Damir Barbir postavio je na sjednici Gradskog vijeća, održanoj 16. veljače 2023., sljedeće zastupničko pitanje: “Da li Grad Split želi poduprijeti inicijativu da se splitski govor, kao najvažnije i najugroženije kulturno dobro prema UNESCO-ovoj Pariškoj konvenciji iz 2003. godine, i kao nacionalno kulturno dobro prema odluci Ministarstva Kulture i medija RH, uvede kao silabus za dobrovoljnu edukaciju edukatora hrvatskoga jezika splitskih osnovnih škola te kao predmet u kurikulume osnovnoškolskog obrazovanja te da se osiguraju sredstva za financiranje tog programa koji bi trebao uključiti i izradu ‘Čitanke splitskoga čakavskoga govora’. Prema informaciji zastupnika Damira Barbira, gradonačelnik Splita prof.dr.sc. Ivica Puljak pozitivno je odgovorio na postavljeno pitanje, a čeka se službena odluka Gradskog vijeća Splita.
Virtualni živi muzej čakavskoga jezika od Pelješca do zapadne obale Istre
Na koji način planirate iskoristiti status međunarodno priznatog hrvatskog čakavskog jezika s kodnim znakom čakavskog jezika na listi živih jezika svijeta.
– Čakavski sabor, koji danas ima 25 svojih katedri diljem Hrvatske, utemeljen 1969. u Žminju, i časopis Književnog kruga u Splitu “Čakavska rič”, koja izlazi već pedeset godina, kao jedini znanstveni časopis u Hrvatskoj i u svijetu za istraživanje čakavskih idioma, dali su najveći doprinos u očuvanju čakavštine od Pelješca do zapadne obale Istre.
Povodom međunarodnog priznanja hrvatskoga čakavskoga jezika namjeravam poslati inicijativno pismo Čakavskom saboru u Žminju da preko Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, njegove Uprave za međunarodnu kulturnu suradnju, Službe za UNESCO, pokrene proceduru registracije hrvatskog čakavskog jezika u UNESCO Red Book of Endangered Languages for Europe, u kojem se nalazi pet registriranih jezika (s kodnim znakovima) iz Hrvatske (istriotski, istro-rumunjski, veneto, ladino i romski) i u UNESCO Atlas of the world’s Languages in danger u kojemu se nalazi 2.460 jezika iz cijelog svijeta.
To je prvi korak koji valja napraviti kako bi se s tim statusom moglo izboriti mogućnost za pokretanje projekata prema EU fondovima za istraživanje, valoirizaciju, edukaciju i očuvanja čakavskih govora, s naglaskom na mogućnosti njihove digitalizacije što je imperativ ovoga trenutka. To znači umrežavanje mnogih čakavskih govora, stvaranje zajedničke baze podataka svih pisanih tekstova, knjiga, fonozapisa i videozapisa, umrežavanje svih glosara i rječnika. Drugim riječima: pokrećemo inicijativu za stvaranje Virtualnog živog muzeja čakavskoga jezika od Pelješca do zapadne obale Istre. Za takvu ideju potrebna je energija mladih koje tek treba naučiti da njihova domaća BESIDA / BESEDA nije greška nego nematerijalno kulturno dobro svijeta.
Anegdote o životu i smrti komiškoga govora
Vi ste 10. veljače ove godine održali predavanje u Knjižnici Marko Marulić u Splitu s naslovom “Budućnost hrvatskog čakavskog jezika”. Ja bih rado zaključio naš razgovor vašim odgovorom na pitanje o budućnosti čakavskog jezika.
– Započet ću odgovor s dvije anegdote. Prva je ova koju sam čuo od našeg poznatog redatelja Hrvoja Hribara koji je pred desetak godina u Komiži sjeo u kafić na komiškoj rivi sa svijim tada desetogodišnjim sinom. Bilo je zimsko vrijeme kada na štekatima sjede samo Komižani jer turista nema. Kada su popili piće, otac je pozvao konobaricu da plati, a tada mu je sin šapnuo: Tata, ovdje se plaća u eurima, čuješ kako ovi govore! Druga je ova koju sam ispričao na javnom predavanju “Budućnost čakavskog jezika” u Splitu. Bilo je to nedavno kad sam se ukrcao u autobus iz Komiže za Vis. Autobus je bio pun djece osnovne škole iz Komiže koja su išla u Vis gdje imaju organizirane slobodne školske aktivnosti – nogomet i glazbu. Kad sam sjeo, pažljivo sam neko vrijeme slušao dječju graju ne bih li prepoznao koju besjedu komiškoga govora, ali nisam uspio čuti ni jednu. Ustao sam tada poput učitelja i upitao glasno, da bih utišao graju i privukao pažnju, je li netko od njih govori komiški, javio sa jedan jedini dječak koji mi je tiho rekao da on govori komiški. Kada sam ga pitao “a zoc ovode u autobusu ne govoris komiski?”, odgovorio mi je da on samo doma govori komiški, a da među svojim vršnjacima ne govori komiški “jerbo bi mu se smijali”. To je realnost stanja komiškog organskog cokavskoga govora, vjerojatno najočuvanijega govora u Dalmaciji. To je i odgovor o budućnosti čakavskoga jezika.
U tih deset godina dogodila se dramatična promjena. Ja, koji se više od pedeset godina bavim istraživanjem komiškoga govora, mogu kompetentno reći da sam svjedok ubrzanog umiranja jednog od najočuvanijih čakavskih govora čijem sam istraživanju posvetio svoj život. Ne može se danas očekivati da će organski idiom čakavskoga jezika održati svoju temeljnu komunikacijsku funkciju. Takvo očekivanje je nerealno.
Načini opstanka čakavskoga jezika
Međutim nužno je kroz obrazovni sustav počevši od vrtića odgajati, poticati i njegovati svijest o zavičajnom govoru kao nematerijalnoj kulturnoj baštini po kojoj se prepoznajemo, koja je najvažniji element našeg identiteta jer jezik je ono što je najljudskije u čovjeku. Edukacija je jedino što nam preostaje. Zadatak da se osvijesti organski govor, dijalekt kao kulturna vrijednost, a ne znak provincijalnosti, neukosti, greške, najpreči je zadatak obrazovnog sustava.
Kad je o čakavštini riječ, onda posebno valja istaknuti golemo područje nacionalne kulture koje je ostalo na margini interesa hrvatskih standardologa u 19. i 20. stoljeću, a to je upravo maritimna kultura prožeta milenijskim iskustvom mora i susreta s mediteranskim kulturama i jezicima. Ta tisućugodišnja jezična baština nije tuđa, već je hrvatska autentična baština bez koje je hrvatski jezik siromašan za jednu vrlo važnu funkciju u prostoru svoje jezične nadgradnje. Vrijeme je da se hrvatski standardni jezik otvori prema svojim vernakularnim idiomima. To je jedan od najvažnijih način njihova preživljavanja.
Monolingvalna perspektiva
Nisu danas ugroženi samo vernakularni jezici i njihovi dijalekti i organski govori, ugroženi su i veliki jezici zbog globalizacijskih procesa i informatičke revolucije. U romantično doba stvaranja nacija i nacionalnih jezika u 19. stoljeću, postojalo je uvjerenje da se stvaranjem standardnog nacionalnog jezika koji, kao nadregionalan i omnifunkcionalan, ispunjava temeljni zahtjev za ulazak nacije u suvremenu civilizaciju. U vremenu kada su hrvatski jezikoslovci, na čelu s Bogoslavom Šulekom, stvarali terminologije za mnoge znanstvene discipline i struke, što je bio imperativ jezične standardizacije, postojalo je uvjerenje da je standardizacija jezika dovršiv proces, a dovršenje tog procesa da je ostvarenje najvažnijeg nacionalnog cilja – uspostave nacionalnog jezičnog identiteta kao pretpostavke političkog suvereniteta.
U vremenu kada znanstveno djelo napisano na nacionalnom jeziku, koji nije engleski, praktički ne postoji, kao da nije ni objavljeno, postavlja se pitanje o zadovoljavanju temeljne funkcije standardnog jezika, a to je njegova – omnifunkcionalnost koja podrazumijeva zadovoljavanje svih funkcija jezika uključujući i kompetenciju za sudjelovanje u svim tipovima znanstvenog diskursa. Slabljenje takve kompetencije nacionalnog jezika znači početak njegove revernakularizacije – vraćanja na predstandardno doba.
Engleski leksik putem interneta i drugih medija usvajaju djeca već u najranije doba života. Taj leksik postaje dijelom vokabulara njihova materinskog jezika jer prema njemu imaju afektivan odnos kao prema najranijem jezičnom iskustvu komunikacije koje čovjeka vezuje za njegovo ishodište, za početak koji mu određuje identitet. Ako se u tom prvobitnom iskustvu nalaze i engleske riječi, a nepobitno je da ih sve više ima u tim prvim dječjim vokabularima, tada taj aloglotski leksik ne može biti tuđ, on je od početka ljudskog života domaći, familijaran, upravo materinski. To je proces koji nikakva jezična politika ne može spriječiti ni zaustaviti. Taj je proces jezična stvarnost današnjeg vremena globalne komunikacije. Samo se s pozicije ignorancije živih jezičnih procesa i njihovih zakona za tako usvojene anglizme može govoriti o “tuđicama” ili, malo blaže, o “posuđenicama”. Te riječi, usvojene u procesu stjecanja svijesti o svijetu koji dijete okružuje, ne mogu njemu, djetetu, biti tuđe, niti će ih jednog dana vratiti poput posuđene igračke.
Ne moramo biti futuristi da bismo zamislili kako hrvatski standardni jezik postaje vernakular u odnosu na svjetski jezik – engleski. Nacionalistička ideja o jezičnim policajcima koji na granicama hrvatskoga jezika, zamišljenog kao nacionalni identitetski simbol, bdiju nad riječima koje prelaze državnu granicu uz jezičnu putovnicu potvrđenu tzv. razlikovnim rječnicima, gubi smisao s pojavom elektronske komunikacije koja ukida sve državne granice.
To je realnost koju svjedoče već danas mladi roditelji čija djeca putem interneta i društvenih mreža stvaraju društvene zajednice koje nadilaze ne samo njihov zavičajni idiom već i njihov hrvatski standardni jezik, a njihovi kontakti ne poznaju ni vremenske zone jer su planetarni. Ti kontakti oslobođeni su prostornih ograničenja jer su te daljine u elektronskoj komunikaciji nestale, naime, one su se svele na vremensko trajanje jednog “klika” ili treptaja oka. Kada prsti djetetovi krenu po tastaturi s nevjerojatnim pamćenjem rezultata pritisaka na njenim tipkama vidljivim i slušljivim na ekranu, nema te sile koja će djecu od tog izvora saznanja odvojiti, ni od riječi kojima će ta saznanja pohraniti u svoju memoriju otvorenu za sve moguće utjecaje koji mogu do njih doprijeti. U sitaciji kada današnja djeca više borave na virtualnom planetu Internet negoli na zbiljskoj Zemlji, privučeni gravitacijskom silom tog novog, devetog, “planeta” u Solarnom sustavu, teško je, pa i nemoguće, s idejnih pozicija nacionalne homogenizacije 19. stoljeća, kada su na odabranim vernakularnim idiomima nastajali nacionalni jezici, spriječiti prihvaćanje, udomaćivanje, afektivno vezivanje za jezik globalne komunikacije.
Svjetski proces glotofagije – uništenja jezika
Ipak, pri ovoj konstataciji, nimalo optimistčnoj za budućnost hrvatskoga standardnog jezika, valja se sjetiti jednog univerzalnog zakona koji kaže: svaki dobitak ima svoju cijenu, tj. mora biti plaćen. Cijenu koju danas plaća globalni jezik za svoju globalizaciju možda je moguće uočiti kada se tekst nekog lokalnog idioma pokuša prevesti na taj globalni jezik. Pažljivom analitičaru neće promaknuti gubitak mnogih nijansi značenja, konotativna vrijednost pojedinih riječi i izraza bit će reducirana, a ponekad će i osnovni smisao biti nemoguće iskazati novom jezičnom postavom u činu prevođenja. Dogodit će se to ne samo pri prevođenju na engleski već i na hrvatski ili bilo koji standardni jezik. Što to znači? Koje su reperkusije svjetskog procesa glotofagije – uništenja jezika? Ako je mnoge diskurse nemoguće izreći već danas na engleskom jeziku, hoće li već u bliskoj budućnosti i engleski početi gubiti svoju omnifunkcionalnost; sposobnost da se njime sve može reći. Moje iskustvo bavljenja jednim mikrojezikom – cokavskim govorom otoka Visa, to potvrđuje.
U svojoj knjizi Vernakularna stilistika interpretirao sam jedan zapis o moru na komiškom govoru s naslovom “Guc” koji je iz perspektive sedmogodišnjeg dječaka, zapisao Komižanin Zdravko Stanojević. Pokušao sam zamisliti što bi se dogodilo, u što bi se razbio, pri prijevodu, veličanstveni kaleidoskop boja, oblika, zrcaljena, refleksa oblika, kolorizma nemirne površine mora, senzacijâ cjelokupna senzorija što ih doživljava dječak na krmi barke koja na vesla klizi površinom mora u tekstu “Guc”, na komiškom govoru. Odgovor je – Ne bi ostalo ništa! Ali da nije tako, ne bi bilo velike štete od nestanka malih idioma jer, kako smo već rekli, gubitak jednoga jezika, ma koliko on malen bio, ujedno je i gubitak svijeta kojemu je on pripadao. Stoga ćemo ovaj razgovor završiti riječima francuskog lingvista Claude Hagègea iz njegove knjige Zaustaviti izumiranje jezika (Disput, Zahreb 2005: 7): “Braniti naše jezike i njihovu različitost, a poglavito braniti ih od dominacije jednoga jezika, više je od obrane naših kultura. To je obrana našega života.”
