Kad kažete “filmska priča” mislite na neko nevjerojatno iskustvo, nevjerojatnu priču, a priča veterana Vojske Republike Srpske Perice Voćkića je upravo to. O njoj je, naime, snimljen i dokumentarni film, a dijeli ga s poratnim prijateljem i ratnim neprijateljem, veteranom HVO-a Matanom Šimićem.
Perica je branitelj, ratni vojni invalid i antiratni aktivist koji djeluje u okviru nevladine udruge Centar za nenasilnu akciju. U ratu je nešto dobio, a nešto izgubio. Dobio je četrdesetak gelera i invalidsku mirovinu, a ostao je i kod drugog ranjavanja, negdje pred kraj rata, oko. Prvi put je ranjen 19. kolovoza 1992. kod Orašja, na veliki pravoslavni blagdan. Perica je čudom preživio i dobro se sjeća tog dana.
“Ja sam iz Novog Sela, kod Šamca. Bila je specifična situacija, u Šamcu su bili većinom Bošnjaci, a okolna sela su bila i srpska i hrvatska. Ostao sam, da branim svoje selo, kad je vrag došao po svoje. Na kraju je izgubljeno mnogo mladih života na sve tri strane, a na kraju se sve pokazalo uzalud. Tog dana, kad sam prvi put ranjen, 1992. godine, Hrvati su krenuli u veliki napad, u tri grupe. U jednoj su bili obučeni kao naši rezervisti, s onim starim uniformama JNA, druga grupa su bili neki u crnom, s crnim kapama, bili su opasni, brzi kao srne, ne možeš ih pogoditi. Treća grupa, najveća, bila je u vojnim uniformama. Probili su liniju bojišnice, svi smo se pomiješali, Srbi i Hrvati, nastao je kaos”, prisjeća se Perica 19. kolovoza 1992. godine.
U toj akciji sudjelovao je i Matan Šimić, ali s druge strane. Bio je i ratni vojni invalid, a u ratu je izgubio oko. Tri puta je ranjen. Ostao je bez oka 19. kolovoza 1992. godine. Matan je preživio rat, ali ne i mir. Preminuo je od posljedica srčanog udara.
“Bio je još živ kad su ga ukrcali u sanitetsko vozilo, ali nije izdržao. Bio je to dug put, od njegovog sela, do Orašja, pa do bolnice u Hrvatskoj. Moj Matan nije izdržao”, prisjeća se Voćkić.
Kada su se vojnici HVO-a probili, Perica je dobio zadatak izvući dvojicu srpskih vojnika na sigurno iz kuće koja se nalazila u predstraži. Na put je krenuo naoružan svojim “kalašnjikovom”, pravim sovjetskim AK-47 i jednim pištoljem. Došao je pred kuću u kojoj su trebala biti dvojica vojnika VRS-a.
Imao dugu kosu i šajkaču
“Tada sam imala dugu kosu i šajkaču na glavi. Izgledao sam specifično. Došao sam do kuće i vidio da su roletne spuštene, počeo sam ih zvati po imenu. Nešto mi je bilo sumnjivo. Onda je zapucao, pomislio sam – ubijaju me. Jedan metak me je pogodio u “kalašnjikov” i izbio mi ga iz ruke, drugi me pogodio u prsluk u kojem je bio moj borbeni komplet i srećom, pogodio je pravo u okvir. To mi je spasilo život. Pao sam na zemlju i ležao u bunilu”, prisjeća se veteran VRS.
Dvojica vojnika VRS-a su se povukla, a kuću je zauzelo sedam pripadnika HVO-a u čiju je zasjedu upao Perica. Jedan od tih vojnika bio je Matan Šimić. Koliko su se Perica čudili Hrvatima, toliko su se i oni čudili Perici pa su ispalili sve što su imali. Zatim su počeli mijenjati okvire, dok je srpski vojnik, ranjen, ležao ispred.
“Čuo sam da mijenjaju okvire i to mi je bila jedina šansa da preživim. Ustao sam i potrčao, a na leđima mi je bila torba koju sam ponio. Našao sam još jedan, odbačen, negdje usput. Prišao sam toj kući sa strane i ispalio raketu”, sjeća se Voćkić. Zolju je zapravo ispalio kako bi si omogućio sigurniji bijeg, ali je pogodio točno gdje je trebao.
Matan Šimić je o ovom ranjavanju govorio u dokumentarnom filmu “Preobraženje” koji je snimljen po ovom događaju, a u kojem se pojavljuju i Perica i Matan.
“Osim mene, bilo je još dvoje ranjenih. Poslije su me izvukli i odveli u bolnicu. Tu mi je stradalo lijevo oko, lijeva strana”, ispričao je Matan u filmu.
Perica kaže da su se vojnici HVO-a iznenadili kada je skočio i pobjegao.
“Matan mi je poslije rekao da su vidjeli metke kako me pogađaju, ali nisu bili sigurni. Vjerojatno bi opet pucali. Kad su vidjeli da sam ustao, povikali su: “Čovjek nam bježi”. Ali nisu znali da nisam daleko pobjegao. Zolju sam pucao iz tora, štale, gdje sam se skrivao. Nisam ni gledao jesam li pogodio ili što sam pogodio. Vratio sam se s puškom i ranjenom rukom”, prisjeća se Perica Voćkić.
Matan Šimić je ranio Pericu Voćkića, ali Perica Voćkić je ranio i Matana Šimića. Perica je 1995. kod Orašja teško ranjen i ostao bez lijevog oka. Matan je ostao i bez lijevog oka.
Nekoliko godina nakon rata u jednoj kavani susrela su se dva branitelja, oba teško ranjena, oba invalida, oba razočarana i zakleti protivnici rata.
„Gledao me je, ja sam još uvek nosio dugu kosu. Riječ po riječ, počeli smo razgovor. Gledao me, ispitivački. Video je da ni ja nemam levo oko, kao ni on. Pitao me da li sam veteran i da li sam ranjavan. Odgovorio sam mu da jesam, misleći da pita za to oko, rekao sam 1995. On kao da se sneveselio, ali onda se sve razjasnilo. Rekao sam mu da sam ranjen i 1992. godine, a kada sam mu rekao točno kada i gdje, Matan je samo viknuo: „Znao sam da si to ti!“. Prepoznao me je po dugoj kosi“, objašnjava Perica.
Za jednim sotolom, u kavani, naravno, sjedili su ljudi koji ne samo da su pucali jedan na drugog, već su ranili jedan drugog. Ali, stariji, iskusniji, umorni od rata, bivši neprijatelji su postali prijatelji i to dobri.
Matan i Perica su postali i kućni prijatelji, čestitali jedan drugom Božić i Vaskrs, odnosno Uskrs. Ni jedan ni drugi nisu u početku naišli na odobravanje kod „svojih“, meštana sela u kojima su živeli. Najčešće su se družili na „neutralnom terenu“, u kafani, ali su se ipsećivali po kućama.
„Sjećam se jednom, radio sam kao scenograf na filmu „Turneja“, kada je Matan doplovio čamcem i doneo nekog velikog soma da mi pokloni. Ma šta ću ja sa tolikom ribom, odnesi mi je kući. I odnio je, dao mojima. To je bio Matan, veliki čovjek, dok ga srce nije izdalo“, objašnjava Perica.
Obojica su bili i pecaroši i zaljubljenici u rijeku Savu, kojom je toliko krvi proteklo.
Ali, ima Pericu još jednu priču, također zanimljivu i neobičnu. Počela je na ratištu u Posavini 1992. godine.
„Očistili smo jedan položaj od vojnika HVO, ali, kada smo pregledali njihova dokumenta, ispostavilo se da su to Nijemci, da li plaćenici ili avanturisti, ne znam. Jedan od njih zvao se Herbert Rudolf Ris, rođen 1968. godine, iz Manhajma. Na slici je imao brkove, ali nije imao brkove kada je stradao. Moj saborac je njegovu pušku poklonio meni. To je bio taj, pravi, „kalašnikov“, sovjetske prozvodnje, iz 1968. kada sam i ja rođen. Ja sam na kraju dobio tu pušku i voleo sam je. Plastični kundak, stariji model, nije imao produžetak za tromblon, ali pouzdan“, objašnjava Perica.
Puška je otišla po „nabavnoj cijeni“, kada je teško ranjen, u rovu je Perica osim oka ostavio i tu pušku, sovjetski, originalni, AK-47. Ali, puška je na neki način, našla put do njega.
„Jednom, kada mi je bilo dosadno, na taj plastični kundak sam usijanom kukom ugravirao: „Špeci“, što mi je nadimak, „Ljubinka“, što mi je bilo ime tadašnje djevojke i „Grabnica 92“, što je bio položaj gde sam bio. Pušku sam izgubio te 1995. i nju je tada uzeo neki vojnik HVO-a, isto kao i mi , kao ratni trofej. Ali, sad skoro, javio se jedan veteran iz hrvatskog sela, raspitivao se za mene, kaže, da mi vrati pušku. Prvo je htio otići kod jednog komšije koji ima isti nadimak, ali je onda saznao da sam to zapravo ja i najavio je, preko nekih zajedničkih prijatelja, da će mi je vratiti. Meni je ta puška draga uspomena, ali mi je još draže što je zalivena i iz nje više nikada niko neće pucati“, kaže Perica Voćkić, ratni vojni invalid i ratni veteran Vojske Republike Srpske.
I da, Perica se u međuvremenu ošišao i sada ima kratku kosu.(Kurir.rs/Nova)
