Na današnji dan prije stotinu godina, fašističkim državnim udarom u Rijeci je svrgnuta legalno izabrana Vlada Slobodne Države Rijeka na čelu s predsjednikom Riccardom Zanellom. Bio je to de facto i kraj autonomnog statusa grada u kojem je kroz stoljeće i pol Rijeka (Fiume) doživjela svoj najveći procvat, postala jedna od najvažnijih europskih luka i centar najmodernijih tehnologija tog doba. Tog dana je u Rijeci ukinuta liberalna demokracija, a započelo je doba totalitarizma koji je idućih desetljeća zacrnio cijelu Europu.
Povodom stogodišnjice državnog udara objavljujemo predavanje politologa i nekadašnjeg hrvatskog veleposlanika u Italiji Damira Grubiše održanog krajem 2020. godine na znanstvenom skupu ‘100 godina od osnutka Riječke Države‘:
Winston Churchill je, govoreći o Balkanu, rekao da Balkan proizvodi više povijesti nego je može svariti. Mutatis mutandis, slično bi se moglo reći i za Rijeku: Rijeka je u prošlosti proizvela više povijesti nego što ju je mogla provariti. Raoul Pupo, tako, kaže da u Rijeci, malom gradu na vrhu Jadrana, izgleda kao da se zgusnula sva povijest europskog Dvadesetog vijeka.
S pravom je Rijeka, u više navrata, nazvana ”političkim laboratorijem Dvadesetog stoljeća”. Rijeka je bila pod vlašću čak sedam država, i kao i Dvadeseto stoljeće i njegove kataklizme, iskusila je na sebi posljedice apsolutističke vladavine, nacionalističkih ideologija i pokreta, autoritarnu vladavinu i diktaturu, totalitarizam fašizma i komunizma; njezini su građani stradali u ratovima, okupacijama, holokaustu, poratnim tragedijama, čistkama i sumarnim likvidacijama, da bi se tek danas, u okviru Europske unije, Rijeka mogla posvetiti svojem autentičnom identitetu europskog i mediteranskog civitasa – političke zajednice kojom upravljaju njezini stanovnici, građani, a a ne više podanici.
U posljednje vrijeme umnožili su se, u Italiji i u svijetu, radovi o aktualnosti ponovne pojave fašizma u raznim oblicima populističkih i autoritarnih ideologija i pokreta, ali i istraživanja o nastanku fašizma, s pokušajima da se objasni geneza fašističkog pokreta.
Kada je u pitanju ”pretpovijest fašizma”, mnogi autori, talijanski i strani, ističu razdoblje ”Marša na Rijeku” Gabriele D’Annunzija kao epizodu koja je po prvi puta vidjela na djelu metode fašističkog preuzimanja vlasti koje su kasnije primijenjene u ”tehnici državnog udara”, o čemu je pisao Curzio Malaparte.
Neki autori, kao npr. Michael Ledeen, smatraju da je D’Annunzio bio ”prvi Duce” u povijesti, dok je kod hrvatskih autora uvriježena konstatacija da je D’Annunzio ”fašist prije fašizma”, odnosno proto-fašist.
S druge strane mnogi autori, poput Giordana Bruna Guerrija i Paola Mielija niječu identifikacija D’Annunzija s fašizmom, već ga svrstavaju u najvećeg eksponenta talijanskog patriotizma i konkurenta Mussoliniju u predvođenju revolucije protiv etabliranog političkog poretka – u ovom slučaju liberalizma i parlamentarne demokracije.
Ukoliko primijenimo metodologiju artikuliranu u politologiji, za razliku od povijesne znanosti, i primijenimo analitičke metode koje inauguriraju Theodor Adorno sa svojim fundamentalnim radom o odnosu fašizma i autoritarizma, Robert Paxton, Stanley Paine, i, premda ovlaš i Umberto Eco, onda ćemo vidjeti, kako konstatira Emilio Gentile, da je D’Annunzio autor imaginarija modernog autoritarizma dvadesetog stoljeća, njegove simbolike i komunikacijske tehnologije, koju je fašizam preuzeo i razradio.
U tom smislu, ako govorimo kao što je to učinio upravo Gentile o fašizmu kao ”političkoj religiji”, onda je D’Annunzio toj religiji izmislio rituale, scenografiju i mistiku, koju je Mussolini preuzeo i vješto iskoristio u pokretu kojem se on stavio na čelo.
U ovom radu obradit ću fašistički državni udar od 3. ožujka 1922. u Rijeci protiv vlade Riccarda Zanelle, kao primjer prvog fašističkog državnog udara u povijesti, koji je bio, po mnogim indikacijama, glavna proba za fašističko preuzimanje vlasti u Italiji, u listopadu iste godine, i koji je zapostavljen i podcijenjen u raspravama o fenomenologiji fašizma.
Upravo zato, jer je fokus interesa usmjeren, pogrešno, na D’Annunzija zbog njegove performerske atraktivnosti, svojevrsnog mischunga anarhije, utopije, modernizma, fantazije, iluzija i deluzija, rafiniranog estetizma i grubog nasilja, seksualnog libertinizma, patriotizma i nacionalizma, rasizma, prividnog egalitarizma, demagogije i autokracije, dekandetizma i kokainomanije, progresivizma i misticizma, kompulzivnog narcisoidnog poremećaja, sve to serviranog u obliku jednog ”riječkog gulaša” – dakle, za svakoga ponešto.
Slobodna Država Rijeka jedan je od prilično kontroverznih rezultata Versajskog mira, koji je odbacio Londonski sporazum iz 1915. i teritorijalne pretenzije Italije na istočnu obalu Jadrana u slučaju pobjede nad Austro-ugarskom.
Može se reći da je jedan od idejnih otaca-osnivača Riječke države, pored glavnog zagovornika – Autonomističke partije osnivača Michelea Maylandera i kasnije Riccarda Zanelle, osim jednog dijela domaćeg življa, mješovitog nacionalnog sastava, koji je poželio povratak ekonomskoj, socijalnoj i političkoj sigurnosti kakva je više-manje vladala prije rata, unatoč nacionalnim kontrastima talijanskog i hrvatskog etniciteta, američki predsjednik Woodrow Wilson.
Prvi profesor međunarodnih odnosa povijesti te discipline i njen osnivač, Wilson je kao učenik Thomasa Painea odbacio takozvani ”realistički pristup međunarodnim odnosima” i zalagao se za utemeljenje i međunarodnih odnosa na principima općevažećih ljudskih prava, u što je spadala i njegova doktrina o samoodređenju naroda, inkorporirana u njegovih 14 točaka koje su trebale promijeniti sliku svijeta nakon ”Rata koji je trebao ukinuti sve ratove”.
Zbog toga se Wilson zalagao da ona područja koja su mješovitog nacionalnog sastava, a to su uglavnom bili granični gradovi, na temelju plebiscita ili druge demokratske procedure odrede kojoj će se novoj političkoj tvorevini nastaloj iz raspada velikih višenacionalnih monarhija pridružiti, ili će pak optirati za samostalnost.
Wilson je na osnovu podrobne analize svojeg tima stručnjaka namijenio Rijeci posebnu ulogu – da bude teritorij pod direktnom upravom Lige nacija, također tvorevine njegove političke doktrine o potrebi da države surađuju i kolektivno riješavaju međusobna sporna pitanja i konflikte na mirni način.
U memorandumu od 27. listopada 1919. talijanskoj vladi, SAD iznosi, između ostaloga, i Wilsonov plan za Rijeku: ”Liga nacija (ne naroda, što je vrlo bitno u prijevodu, koji se na hrvatski pogrešno prevodi kao ”Liga naroda”), imat će apsolutnu kontrolu nad Slobodnom državom Rijeka i brinut će se o njenoj upravi kroz vladu koju će formirati jedna posebna komisija. Kontrola nad lukom i željeznicom bit će prenesena Ligi nacija. Željeznicom i lukom upravljat će se u skladu sa interesima grada i zemljama koje se njima služe kao prirodnim izlazom u svijet. Sve koncesije dodijeljene u svrhu razvoja željeznice i luke bit će, isto tako, stavljene pod kontrolu Lige nacija. U roku od pet godina održat će se plebiscit: svo stanovništvo će sudjelovati glasovanju, koje ne može biti fragmentirano. Ali ako Italija ne može prihvatiti takav plebiscit, Liga nacija će usmjeravati budući život Slobodne države. Ako se prihvati ova solucija, moći će se sastaviti Specijalni statut koji će dati takozvanom corpus separatumu Rijeke stupanj autonomije sličan onome što ju je uživala pod ugarskom vlašću, ali talijanski suverenitet neće biti nikada primijenjen, u bilo kojoj formi”.
Prema Wilsonovim idejama, Rijeka je kao specifični slučaj, ali i kao mogući primjer za cijelu Europu, trebala postati središte Lige nacija, a Guvernerova palača sjedište Generalnog sekretarijata Lige – dakle, Glavno tajništvo te međunarodne organizacije.
Nažalost, Wilson nije nakon rata ponovno izabran i po tome njegova je sudbina slična Churchillovoj: ni on, pobjednik u ratu, nije u miru dobio povjerenje svojih birača, što je jedan od paradoksa demokracije – ili tipičan primjer nezahvalnosti u politici, kako bi rekao Machiavelli.
No vratimo se Rijeci: Rapalskim ugovorom Italija i Država SHS složili se o osnivanju Slobodne Države Rijeka, ali su i jedna i druga odbacili ideje o plebiscitu. Talijani su se bojali da će prevagnuti slavensko, odnosno hrvatsko stanovništvo iz gradske periferije i okoline, dok su se vrhovi Države SHS bojali da će se većina stanovništva ipak izjasniti za Italiju zbog prevladavajuće talijanske urbane kulture i zbog toga što je velik broj stanovnika slavenskog porijekla italijanizirao, još prije, svoja imena i komunicirao na talijanskom jeziku.
Zbog Rapalskog ugovora ministar vanjskih poslova Države SHS, Hrvat dr. Ante Trumbić podnio je ostavku, a Narodna skupština Države SHS nije nikada ratificirala taj ugovor.
S treće strane, D’Annunzijeva avantura je sa svojim katastrofalnim učincima – ekonomskim, socijalnim i egzistencijalnim – ojačala autonomistički pokret, koji je na izborima za Konstitutivnu, odnosno ustavotvornu skupštinu, odnio prevagu nad talijanskim ”Nacionalnim blokom”: od 9.554 glasova Autonomnoj stranci Riccarda Zanelle otišlo je 6.114 glasova, a Nacionalnom bloku 3.440.
Međutim, iako je izgledalo da je postignut sporazum, i da je Rijeka počela ”liječiti rane od D’Annunzijeve avanture”, kako je u svojim memoarima nakon Drugog svjetskog rata napisao grof Carlo Sforza, ministar vanjskih poslova Italije koji je ispregovarao Rapalski sporazum i, kasnije, antifašist u egzilu kojemu je Mussolini radio o glavi, situacija je bila krajnje konfuzna.
Kako piše Danilo Massagrande u svojoj knjizi o Slobodnoj Državi Rijeka, ”Italia e Fiume 1921-1924”, privremena vlada koja je imala zadaću pripremiti isbore za konstitutivnu skupštinu nove države rodila se 5. siječnja 1921., s početnom pogreškom: predstavljala je samo dio građanstva koji je bio za aneksionistički program talijanskog Nacionalnog bloka, ali ne i Autonomnu stranku Riccarda Zanelle, niti političke formacije ljevice i stranke vezane u cjelini li dijelom za hrvatsku komponentu stanovništva, kao što su to bila ”Riječka stranka”, ”Autonomna demokratska riječka stranka”, riječka sekcija ”Međunarodne socijalističke partije” i ”Riječka patriotska liga Indeficienter”.
S druge strane, kako tvrdi Govanni Stelli u svojoj knjizi ”Povijest Rijeke od nastanka do naih dana”, egzodus legionara iz grada bio je samo parcijalan. Talijanska vlada nije se pobrinula primijeniti ono što je bilo dogovoreno dogovorom u Opatiji s D’Annunzijem i nije niti spriječila ilegalno pritjecanje u Rijeku bivših legionara, nacionalista i fašista, članova opganizacije ”Fasci di combattimento” Benita Mussolinija koji su došli u Rijeku ususret izborima za Konstituantu.
Iako je prema Rapalskom ugovoru i Država SHS trebala sudjelovati u kontroli situacije u Rijeci do izbora Konstituante i vlade, ona se suzdržala od bilo kakve aktivnosti, prepuštajući Italiji da ona u Rijeku šalje svoje komesare, a zajedno s njima i da zadrži svoje karabinjerske jedinice, alpince, mornaricu i financijsku policiju koji su s izgovorom održanja reda zapravo kontrolirali situaciju sa sigurnosnog stajališta. Tako je talijanska vlada, bojeći se ”širenja subverzivnog duha fijumanizma po Italiji”, početkom 1921. poslala u Rijeku kao komesara Carla Caccia Dominionija, uvjerenog Zanellinog protivnika.
Na samim izborima za Konstituantu, na kojima je pobijedio Zanella, izvršen je prvi udar na Slobodnu Državu Rijeka: pridošli fašisti iz Trsta koji su se smjestili u Rijeci i koji su Mussoliniju predložili ponavljanje skvadrističke akcije kakva je bila poduzeta u Trstu, spaljivanjem slovenskog Narodnog doma i razbijanjem slovenskih dućana, i premlaćivanjem Slovenaca, što se kasnije ponovilo na mnogo strašniji način u Kristallanchtu 1938. godine u Njemačkoj, poveli su akciju poništenja izbora tako da su spalili glasačke kutije da bi tako poništili izbore.
U toj akciji pridružili su im se i lokalni, autohtoni fašisti na čelu s Riccardom Giganteom koji je bio gradonačelnik Rijeke za vrijeme D’Annunzija, od studenog 1919. do prosinca 1920., ali su zakasnili, jer su zapisnici već bili sastavljeni i sačuvani.
Zanella je zatražio istragu i kažnjavanje počinitelja, ali pošto su javnu sigurnost održavali karabinjeri, a među njima je ostalo mnogo pristaša D’Annunzija, fašisti su blokirali istragu i počinitelji su ostali nekažnjeni.
Zanella se žalio i Giolittiju, talijanskom predsjedniku vlade, ali je sve to bilo uzalud: i u Italiji su se umnožile agresije i nasilje koje Giolitti nije uspio spriječiti niti ograničiti. ”Riječki institucionalni kaos”, tvrdi Stelli, bio je odraz kaosa građanskog rata koji je bjesnio u Italiji i koji je podrivao liberalnu državu.
Svega tri dana nakon izbora i pokušaja da se rezultati tih izbora ospore, riječki je fašistički ogranak u organizaciji izaslanika tršćanske fašističke organizacije, kojeg je inače Mussolini poslao u Trst da inscenira skvadrističku akciju i paljenje Narodnog doma, Francesca Giunte, organizirao oružano zauzimanje Municipija da bi spriječio ulazak autonomista. Na licu mjesta proglašen je Riccardo Gigante za diktatora Rijeke, ali se tomu ipak usprotivio talijanski specijalni komesar Caccia Dominioni.
Druga skupina fašista blokirala je Zanellu u njegovoj rezidenciji, pa je on bio prisiljen pobjeći kroz krov svoje kuće preko krovova susjednih kuća, a autonomistička većina Konstitutante morala se preseliti u Bakar – pod zaštitu vlade SHS.
U lipnju 1921. imenovan je za Visokog komesara talijanske vlade Antonio Foschini koji je trebao omogućiti formiranje vlade Slobodne države, ali su se nemiri u gradu nastavili. Fašisti, koji su sada preuzeli inicijativu, krenuli su u ”osvajanje” luke Baroš koja je bila po Rapalskom ugovoru prepuštena Kraljevini SHS.
Dok su se karabinjeri solidarizirali s prosvjednicima, došlo je do sukoba s talijanskim alpincima koji su otvorili vatru na prosvjednike i prouzročili sedam mrtvih i dvadesetak ranjenih.
Foschini je smijenjen, Giolittijeva vlada je također upala u krizu zbog nemira u Italiji, a nova vlada na čelu s Ivanoe Bonomijem prekinula je pregovore o zajedničkom lučkom konzorciju – italo-južnoslavenskom i imenovala novog komesara, generala Luigija Amanteu koji je konačno sazvao Konstitutivnuj skupštinu koja se sastala pod zaštitom trostrukog kordona vojske.
Na prvoj sjednici Skupština je izabrala za privremenog predsjednika Države Zanellu, koji je iznio program vlade: obnova javnog reda i zakonitosti, pomirenje među gradovima, ekonomski oporavak grada.
Dosljedno interpretirajući Rapalski ugovor, Zanella je u svojoj inauguraciji spomenuo Državu SHS uz Italiju kao ”jednog od dva velika faktora naše slobode i neovisnosti”, što se uopće nije svidjelo njegovim nepokolebljivim protivnicima.
Najvažnije strane sile priznale su autonomističku vladu, ali je Giunta, zajedno s Giganteom i lokalnim fašistima, Giovanni Host-Venturijem i braćom Bacich, planirao definitivni udar u dosluhu s Rimom. U tu svrhu putovao je u Rim i bio na vezi sa Italom Balbom, kasnije jednim od kvadrumira Marša na Rim. Taj je udar trebao biti oblik testiranja u prvom redu vojske, a zatim i talijanske vlade i lakmus papir za utvrđivanje dubine podjela u institucijama vlasti, što bi poslužilo Mussoliniju da po uzoru na Trst, i nakon Rijeke i još sličnih udara na neke od gradova (na primjer Bolzano), izvrši državni udar na Rim – kako opisuje Curzio Malaparte tu strategiju postupnog širenja nesigurnosti i osvajanja vlasti.
U međuvremenu, Zanella je pokušao provesti svoj program: u prvom redu, trebalo je zavesti red u gradu, a to je pokušao na način da je formirao korpus Nacionalne straže od oko 600 gardista – stražara, koje je unovačio među veteranima austro-ugarske vojske.
Drugi strateški cilj bio je osigurati ekonomski oporavak Rijeke i donijeti olakšanje stanovništvu koje je teško podnosilo nestašicu i siromaštvo, pa i glad u jednom dijelu stanovništva koje je ostalo bez posla.
Zanella se obratio američkom i engleskom kapitalu, pa je već bio na vidiku i sporazum s Američkom kompanijom Standard Oil Company kao i dotok američkog kapitala u grad, ali je opozicija u skupštini minirala ovu transakciju, proglašujući je opasnost za talijanske interese, pa je tako talijanska vlada blokirala ovaj posao.
Zanella se obratio zahtjevom za zajam i Italiji i Državi SHS, dobio je obećanje od predsjednika talijanske vlade Bonomija za kredit od 250 milijuna lira, ali je on ostao ”mrtvo slovo na papiru” – pristigao je samo neki stiniš za hitne potrebe, kako je primijetio Amleto Ballarini u svojoj biografiji Zanelle – ”L’Antidannunziano a Fiume. Riccardo Zanella” iz 1995.: ”Na taj način, riječkoj vladi je spriječena svaka konkretna mogućnost da obnovi ekonomiju grada koji je bio na kraju svojih snaga”.
Sukobi su se nastavili po gradu, s brojnim provokacijama, tučnjavama i nasiljem kojemu su bili izvrgnuti riječki građani. Zanella je optužio karabinjere da idu na ruku fašističkim odredima, a Nacionalna garda se nije pokazala previše odlučnom i često je izvlačila kraći kraj.
Odlučujuća provokacija zbila se 1. ožujka 1922., kada je jedan fašist ubijen dok je bio sa svojom vjerenicom, a počinitelji su bili četvorica nepoznatih. Opozicija je pripisala ubojstvo Zanellinoj gardi, a Giunta i riječki Fascio dogovorili su se s nacionalistima i republikancima, koji su na veliko čuđenje u Italiji pristali na to iako su bili orijentirani više ulijevo, i formirali ”Odbor za nacionalnu zaštitu”, koji je, opet, formirao Vojno vijeće kojemu je na čelo postavljen D’Annunzijev legionar i bivši karabinjerski časnik Ernesto Cabruna.
U zoru 3. ožujka 1922. izveden je puč, Guvernerova palača je napadnuta pucnjavom iz pušaka i strojnica, a Zanella se s dijelom gardista i vladom odupirao nekoliko sati uzvraćajući paljbu. Zatražio je, hitno, od novog talijanskog premijera Luigija Facte da izda nalog talijanskim jedinicama da interveniraju u obranu legitimne vlade, ali se Facta oglušio. Sedam mjeseci kasnije, taj isti Facta će očajnički tražiti od kralja Vittorija Emmanuela III. da proglasi izvanredno stanje pred najavljeni ”marš na Rim”, ali će se kralj oglušiti. Ista sudbina Zanelle dostigla je tako i Factu.
Francesco Giunta, glavni mastermind cijele operacije, kada je vidio da se Zanellini zaštitari opiru, uz prethodno suučeništvo nekih mornaričkih časnika, isplovio je iz luke na talijanskoj torpiljarci i torpednim čamcem koga je teglio jedan od dva lučka remorkera, iz kojeg je otvorio topovsku vatru na palaču. Tako se vlada na čelu sa Zanellom morala predati, a Zanella je pod prijetnjom smrti morao potpisati ne samo akt o predaji već i izjavu o ”trajnom povlačenju iz riječkog javnog života”.
Zanella je odveden kao zarobljenik u Opatiju, odakle se kasnije prebacio u Kraljevicu, na teritorij Države SHS, gdje se sklonila i većina zastupnika Ustavotvorne skupštine. Manjina iz Nacionalnog bloka ostala je u Rijeci i proglasila se legitimnim političkim tijelom, dok je Konstituanta u egzilu, u Kraljevici, pokušavala pridobiti međunarodnu podršku za povratak u zemlju, ali uzalud.
Riječki državni udar bio je tako ”generalna proba”, odnosno preteča za Marš na Rim, kako će kasnije tvrditi Zanella.
Odmah nakon udara objavio je ed-memoar, u obliku knjižice pod nazivom ”Crvena knjiga o odnosima s Riječke vlade s Kraljevskom vladom Italije”, u kojoj je na 70-ak stranica objavio sve relevantne dokumente, kao i u predgovoru na 7 stranica iznio kronologiju eskalacije zbivanja iz čega se vidi da je to bila pomno isplanirana akcija, omogućena pasivnim držanjem ili suučesništvom jednog dijela talijanske vojske i talijanske vlade.
”Crvena knjiga” je tiskana u jednoj riječkoj tiskari, ali su fašistički skvadristi uništili sav tiraž – preostalo je svega nekoliko primjeraka koji su prokrijumčareni iz Rijeke.
ZAKLJUČCI KOJI SE MOGU IZVUĆI IZ OVOG PRIKAZA ZBIVANJA
Prvo, iz svega ovoga vidljivo je da je državni udar u Rijeci bio brižljivo isplanirana akcija, samo se čekalo povod – u ovom slučaju to je bilo ubojstvo jednog fašiste od nepoznatih počinitelja, za što su optuženi Zanellijanci.
Drugo, strategija talijanskog fašizma primijenila je tehniku ”opkoljavanja” – lokalnih udara, tzv. ”colpi di mano” u lokalitetima na granici Italije, u spornim područjima kao što su mješovita područja u kojoj žive i Slaveni – u Trstu Slovenci i u Rijeci Hrvati, u Bolzanu Austrijanci. Za razliku od sličnih pokušaja preuzimanja vlasti takozvanim ”jurišom na Zimski dvorac”, kao u Kappovom puču ili Hitler-Ludendorfovom državnom udaru, kao i u ruskoj revoluciji 1917.
Treće, za razliku od ostalih udara – tzv. ”colpi di mano”, u slučaju Rijeke to je bio državni udar – ”colpo di stato”, dakle prvi uspjeli državni udar fašista na legitimnu vlast, doduše uz prešutnu pomoć i podršku jednog dijela talijanske vojske – to uvijek treba naglasiti – i jednog dijela talijanskog establišmenta, kojega je pokopao definitivno ”Marš na Rim”.
Četvrto, time je spriječen razvoj Rijeke kao raskrižja srednje Europe i Mediterana, Balkana i Zapadne Europe, i prosperitet grada i njegovog stanovništva kao jedne od glavnih europskih luka i emporija, i europske industrijske metropole.
Peto, time je sabotirana i intencija Woodrowa Wilsona da Rijeka postane važan europski i svjetski centar politike i diplomacije, sa sjedištem Lige nacija, kao stjecište rješavanja svjetskih konflikata i izgradnje mira u prvom poraću.
Šesto, time je zadat i završni udarac ideji i političkoj praksi autonomizma, jedne od glavnih političkih snaga u Rijeci koja je zagovarala prevladavanje nacionalnih kontrasta između talijanskog i hrvatskog etniciteta i zalagala se za mirni suživot svih građana Rijeke, bez obzira na etničko podrijetlo, naciju, rasu ili religiju.
Zanella je u izbjeglištvu nastavio boriti se za neovisnu Rijeku, kao egzilant antifašist u Francuskoj pridružio se Pokretu otpora u Drugom svjetskom ratu, a poslije rata opet je pokušao obnoviti ideju o riječkoj autonomiji, za koju je novi svijet bio zainteresiran, a u Rijeci su autonomisti po kratkom postupku likvidirani jer nisu prihvatili političku liniju komunista.
Zanellino ime, kao jednog od prvih antifašista u povijesti i žrtve fašističkog terora zasluženo danas nosi trg pred Guvernerovom palačom u Rijeci, a njegovo djelo zaslužuje još i primjerenu revalorizaciju u današnjoj Rijeci, ”luci različitosti”, europskoj prijestolnici kulture 2020.
