Svi se sjećaju kako je nekada bilo u staroj državi: Evo zbog čega najviše narodi regiona pate za Jugoslavijom

Dok mnogim građanima bivše Jugoslavije nedostaju niže cijene i svjetska prepoznatljivost, drugi upozoravaju na pretjeranu romantizaciju Titovog doba.

Nedavno u Beogradu, dok je sunce zalazilo, autobusi su stali i otišli ispred Muzeja Jugoslavije, impozantnog bloka u glavnom gradu Srbije sredinom stoljeća. Pojavio se stalni tok ljudi, neki su nosili cvijeće, a nekolicina je mahala starom zastavom zemlje. Došli su posjetiti mauzolej u kojem se nalazi grob Josipa Broza Tita, utemeljitelja socijalističke Jugoslavije.

Mnogi posjetitelji odrasli su u starom sustavu i došli su proslaviti diktatorov rođendan, koji je prije raspada Jugoslavije bio veliki državni praznik. Neki su pripadali političkim strankama krajnje ljevice i nosili su majice i transparente koji su izgledali kao kič.

Ali bilo je i nekoliko mlađih ljudi. Na stepenicama ispred posebne izložbe na kojoj se kroz plakate, umjetnine, artefakte i zapisana sjećanja “običnih ljudi” propituje Titovo doba, sreo sam osamnaestogodišnjeg Miloša Tomčića s kapom i šalom “pionira” , jugoslavenski socijalist. pokret mladih.

“Htio sam vidjeti sliku tog vremena”, rekao je kad sam ga upitao zašto je došao. “Bilo je to super vrijeme. Svi su se voljeli.” Je li sebe smatrao Srbinom ili Jugoslavenom? “Jugoslaven”, odgovorio je bez oklijevanja. “Majka mi je Srpkinja, otac Crnogorac, baka Hrvatica. Zapravo, moja obitelj je iz cijele Jugoslavije.”

Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju, koju čini šest republika – Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Slovenija, Crna Gora i Makedonija – utemeljio je Tito 1945. godine.

Titova država imala je za cilj ujediniti različite etničke i vjerske skupine u regiji pod sloganom “jedinstva i bratstva”. Rastući nacionalizam nakon njegove smrti 1980. doveo je do njegova sloma 1992. i krvavih jugoslavenskih ratova 1990-ih.

Uobičajena priča ovih godina bila je da je Tito prisiljavao različite narode da žive zajedno protiv njihovih želja gotovo pola stoljeća. Ali 30 godina kasnije, mnogi još uvijek gaje duboku naklonost prema zemlji koja više ne postoji i žale za njezinom propašću.

U Srbiji 81% kaže da smatra da je razlaz bio loš za njihovu zemlju. U BiH, koja je oduvijek bila najmultikulturalnija republika, 77% dijeli to mišljenje. Čak iu Sloveniji, koja je bila prva zemlja bivše Jugoslavije koja je ušla u EU i koja se smatra “najuspješnijom”, 45 posto i dalje kaže da je razlaz bio štetan. Nije iznenađujuće da samo 10% na Kosovu, koje nije imalo punu neovisnost u Jugoslaviji, žali zbog raspada.

Naklonost starom sustavu često se naziva “jugonostalgija”. No, Larisa Kurtović, politička antropologinja iz Sarajeva koja proučava postjugoslavenski identitet u Bosni, zazire od tog termina. “Nostalgija podrazumijeva neku vrstu melankolije ili čežnje”, kaže ona. To naravno postoji, s brojnim restoranima i pansionima diljem regije, poput čuvene sarajevske Cafe Tito, ukrašene kičastim suvenirnicama koje daju ružičasti pogled na to doba. No Kurtović kaže da postoji i pokret mlađih ljudi koji kritičnije gledaju na to razdoblje, ocjenjujući njegove pozitivne i negativne strane.

“Postoji velika doza poštovanja prema socijalističkom razdoblju koje je povezano s gospodarskim rastom i golemim poboljšanjem životnog standarda”, kaže ona, dodajući da su “prekršena obećanja” jugoslavenskog projekta blijeda u usporedbi s nacionalizmom i nasiljem. koji je uslijedio. Većina država bivše Jugoslavije doživjela je veliki ekonomski pad zbog ratova i još uvijek pate od visokog stupnja odljeva mozgova.

Bosna i Srbija posebno su opterećene političkim sukobima, a njihova nekoć utopijska brutalistička stambena naselja i jugoslavenske željeznice propadaju. Iako su Hrvatska i Slovenija pronašle relativnu stabilnost kao članice EU-a, zahtjevi drugih zemalja su zaustavljeni, a pregovori se nisu uspjeli ostvariti, zbog čega su mnogi sumnjali hoće li se ikada pridružiti bloku.

U tom kontekstu, neki se pitaju može li prošlost sadržavati ikakva rješenja za budućnost. Kurtović navodi pokrete za radnička prava koji su se u Bosni pojavili u posljednjem desetljeću, a temeljeni su na starom jugoslavenskom socijalističkom modelu radničkog samoorganiziranja. “Taj je sustav bio vrlo specifičan za Jugoslaviju”, kaže ona, objašnjavajući njegovo odstupanje od staljinističkog državnog vlasništva nad industrijom.

Iako je Jugoslavija bila jednopartijska država, postojale su jasne razlike u odnosu na druge zemlje gvozdene zavese. Tito je osnovao pokret nesvrstanih i održavao uravnotežene odnose između zapada i SSSR-a, a jugoslovenski građani su mogli da putuju u oba regiona. Snagu starog jugoslovenskog pasoša pominju mnogi od onih koje srećem na Titovom grobu i kojima su sada potrebne vize za ulazak u većinu zemalja.

Druga uobičajena tema koju Kurtović vidi je gubitak statusa i percepcije da su ljudi od života u relativno velikoj, poštovanoj zemlji prešli u mnogo manje, manje značajne. Đorđe Peralok rođen je u Makedoniji (sada Sjeverna Makedonija) 1989. godine, ali trenutno živi u Bangkokuu. „Kad god moram da uradim nešto birokratski kao što je otvaranje bankovnog računa ovdje, oni nikada ne mogu da nađu Sjevernu Makedoniju u svom sistemu, ali mogu da nađu Jugoslaviju“, rekao je moj.

„Ako mene pitate, i dalje bismo mogli imati koristi od federacije, čak i ako to nije Jugoslavija, jer smo sami po sebi tako mali i beznačajni. On vjeruje da su ova osjećanja uobičajena među ljudima njegovih godina, koji zapravo nikada nisu živjeli pod starim sistemom. „Sva naša infrastruktura je iz tog perioda, a sada se raspada“, dodaje on.

Postoje i pokreti u nastajanju koji preispituju antifašističko, antinacionalističko naslijeđe regiona, koje su ratovi revidirali ili pokušali da izbrišu. Nastali su horovi koji pevaju stare partizanske pesme, kako na Balkanu, tako i u zajednicama dijaspore.

U Beču, hor 29. studenog, nazvan po datumu proglašenja FNRJ 1945. godine, sastoji se od članova iz svih zemalja bivše Jugoslavije. Njegov prvobitni cilj bio je da izazove nacionalizam koji se pojavio u zajednici dijaspore tijekom i nakon rata. Jugoslovenski radnički klubovi, u kojima su se ljudi ranije sastajali da popiju kafu, razgovaraju i igraju šah, postali su segregirani po etničkoj pripadnosti.

Članovi hora se oblače u crveno-plave jakne sa zvijezdama, podsjećajući na staru jugoslovensku zastavu, ali izbjegavaju da pevaju pjesme vezane za Komunističku partiju ili koje slave Tita.

„To je svjesna odluka jer znamo da se događa veličanje, što je problematično“, kaže dirigent Jana Dolecki, koja je porijeklom iz Hrvatske, a preselila se u Beč 2013. „Plus, nisu baš imali nijednu dobru pjesmu“, ona se smije.

Umjesto toga, članovi pažljivo biraju melodije za koje vjeruju da se mogu primijeniti na trenutne političke borbe kao što rastu nacionalizam i populizam. „Pokušavamo da se držimo dalje od povijesnog revizionizma“, kaže ona. „Možete da uđete u ovu proslavu prošlosti, uvijek govoreći da je bilo bolje, ali ne razmišljajući o tome šta ‘bolje’ zapravo znači.

Hor je pomogao nekim članovima da istraže osjetljivo razdoblje povijesti. Marko Marković, koji je rođen u Beogradu, ali je odrastao u Beču, kaže da je njegova porodica odbila da razgovara s njim o ratovima kao detetu. „Bilo je suviše komplikovano da bi sedmogodišnjak razumeo, ili su bar tako mislili“, seća se on. „Tako da sam uvijek imao osjećaj da je istorija odakle sam došao tabu temu. Kada je pronašao hor, osjetio je da konačno može „zakrpi neke rupe“.

Internet također pruža pristup ljudima da ponovo otkriju zanemarene aspekte svog nasljeđa. Nekoliko popularnih Instagram naloga spaja namještaj, brutalističku arhitekturu i grafički dizajn tog razdoblja.

Peter Korchnak, koji je odrastao u tadašnjoj Čehoslovačkoj, pokrenuo je podkast Sećanje na Jugoslaviju 2020. „Odrastajući, Jugoslavija mi je izgledala kao raj“, kaže on, objašnjavajući da bi mnogi ljudi koji su beže od čehoslovačkog režima pobjegli u Jugoslaviju. Disidenti iz drugih komunističkih zemalja, poput Rumunije iz Čaušeskuovog doba, često su činili isto.

„Gledali smo nasilni raspad Jugoslavije dok sam ja bio svjedok mirnog raspada svoje zemlje“, kaže on. „Počeo sam da tražim poređenja, upoređujući to dvoje. I jednostavno sam postao fasciniran vremenom.”

Korchnak je bio zapanjen emocionalnim izlivom koji dobiva od nekih slušalaca. „Najbolji komentar koji sam čuo je da je to kao javna služba“, kaže on. „I mnogo ljudi kaže: „Dugo me je bilo sramota da pomislim na reč „Jugoslavija“. Neki su rekli da je to čak i kao terapija.” Korchnak smatra da je naklonost koju mnogi bivši Jugosloveni imaju prema svom starom sistemu upadljiva. „Možda ćete čuti starije ljude [u Slovačkoj] kako govore: ‘Oh, tada su stvari bile jeftinije’ , ali uglavnom su svi krenuli dalje“, kaže on. „Ali [u bivšoj Jugoslaviji] to je na neki način transformisano u nešto drugo.

Porodica Arnele Išerić je iz Bosne i izbjegla je u SAD, gdje je odrasla tokom rata. „Moj utisak kao djeteta je bio da je [Jugoslavija] bilo najljepše vrijeme i da je sve bilo harmonično“, kaže ona. „Ali kada sam odrastala, shvatila sam da postoje stvari koje mi se u vezi s tim ne sviđaju. Ona navodi nedostatak LGBT prava i suzbijanje političkog neslaganja. Ipak, kaže da se još uvijek može poistovetiti sa „duhom“ Jugoslavije.

„Kada putujem u druge dijelove regije, poput Crne Gore ili Hrvatske, uvijek se osjećam kao da se povezujem s ljudima. Mogu da govorim njihov jezik i imamo sličnu kulturu.”

Kako vrijeme odmiče i mlađi ljudi su manje izravno pogođeni traumom rata, neki smatraju da postaje lakše analizirati razdoblje. „Skoro svakog dana neko pita da li može da nas intervjuiše za svoju disertaciju o postjugoslovenskom identitetu“, kaže Dolecki, dirigent hora. „Dugo je to bila društveno tabu tema“, slaže se njezin kolega Marković. „Ali ova generacija ima luksuz da bude dovoljno udaljena da nema sve predrasude i traume koje dolaze s njom. Mislim da će ovo postati veće.”(espreso.co.rs)