Uvijek sam bio kritičan prema Daliću i načinu na koji Hrvatska igra. Moje mišljenje je uvijek bilo da imamo kvalitetu za dominaciju na terenu a da je problem više u taktici, pozicijskojg igri i uigranosti igrača za određenu taktiku. Bez obzira šta ja mislio o njemu , Daliću nitko ne može poreći da nije najuspješniji hrvatski trener svih vremena. On nije stvorio nogometnu momčad, on je stvorio nogometnu obitelj, a to je možda i njegov najveći uspijeh.
Moram priznati da me je ugodno iznenadila odluka Dalića da stavi Perišića na beka. Uvijek sam bio pobornik totalnog nogometa i uvijek sam davao prednost onim igračima koji su mogli igrati na više pozicija, a posebno onima igračima koji imaju brzinu i dubinu u igri. U trenutku kada imate odličnu srednju liniju koja može držati loptu u nogama, razigravati te tražiti slobodne igrače u međuprostoru, to razigravanje mora stvoriti ili osloboditi slobodan prostor za igrače koji mogu u par sekundi probiti u dubinu. Beskonačno dodavanje i pimplanje po sredini na kraju fizički i metalno ubija momčad i neminovno donosi kardinalne greške kako utakmica odmiče kraju.
Juranović i Perišić su takvi igrači koji mogu donijeti dubinu u našoj igri. Razlog zbog čega smo ostali kratkih rukava je bila nemogućnost da brzo okrenemo stranu kako bi ta dva igrača i drugi ofanzivni vezni savladali tih dodatnih 20 do 30 metara, koji nas je dijelio od njihovog kaznenog prostora. U slobodnom prijevodu puno prometa ali malo zarada. Puno puta dok se kombiniralo na desnoj strani Perišić je tražio loptu jer je bio na situaciji jedan na jedan ali lopta nikako da se zaokrene prema njemu.
Po inerciji igre, kada netko napada na jednoj strani cijeli protivnički tim se miče prema toj strani te skraćuje prostor između svojih igrača kako bi ispunio međuprostor. Tu je onda teško probit stranu. Moram naglasiti da se naša zadnja linija nije znala taktički postavit na prave pozicije kako bi se lopta brzo prebacila prema drugoj strani, niti su vezni prilazili i razigravanjem otvarali tu mogućnost. To vrijedi i za Modrića, Kovačića i Brozovića. Nekad su se preduboko vraćali nazad tako da smo ponekad imali i po 5 igrača u zadnjoj liniji što je omogučilo Španjolcima da pomjere linije prema napred, i pritisnu nas u bloku. Kada se lopta vraća na centralnog braniča on mora biti u takvoj poziciji da iz prve okrene stranu.
Kada god je lopta brzo prebačena na drugu stranu bili smo opasni. Kada često dolazite u te pozicije onda se stvari vrte oko statistke. Ako probijate tu istu stranu i ubacujete loptu pred gol, od 10 ubačaja mora pasti barem jedan gol. Ako zaobilazite igrača prema sredini imate otvoren udarac prema golu, od 10 udaraca barem jedan će ući u mrežu. Ako napadač isto tako prati igrača koji napada u dubinu, ili vezni koji dolaze ispred kaznenog prostora, po odbijene lopte, onda mi konstantno vršimo pritisak na njihovog golmana te tu moraju pasti golovi.
Za razliku od prijašnjih utakmica, taktika Dališa je bila odlična ali nedostajala je ta uigranost i formacijska igra cijele ekipe bi se ta taktika doslovce realizirala na najbolji mogući način. To je ono što radi razliku izmedu uzeti zlato ili biti uvijek drugi ili treći ispustajući dušu 120 minuta po svakoj utakmici.
