Broj vjernika katolika je u naglom padu. Vatikan ne ulaže, pa se ruše ili pretvaraju u sportske dvorane ili centre
Preko 600 katoličkih crkava zatvoreno je u nešto manje od dvadeset godina. Čitave zajednice su ostale bez mjesta bogoštovlja. Situacija u Njemačkoj nije rezultat progona, već neumoljivog nezadovoljstva i sekularizacije njemačkog društva, koje se progresivno udaljilo od katoličke vjere, ispraznivši referentne centre. Nakon zatvaranja deseci bogomolja srušeni su i zamijenjeni drugim građevinama, poput škola ili staračkih domova. Brojne druge još uvijek stoje, ali umjesto za molitvu, ljudi ih koriste za penjanje ili organiziranje događaja. Prema katoličkim zajednicama, svi su se oglušili pred njihovim protestima. Održavanje crkve na životu je skupo i čelnici papinstva ne namjeravaju nastaviti ulagati u taj resor.
Crkve dekonsekrirane pa zatvorene
Jedan od najteže pogođenih gradova je Kiel. U ovom gradu od 240 tisuća stanovnika, u nekoliko je mjeseci zbog financijskih poteškoća pet katoličkih crkava zatvorilo svoja vrata. Pravoslavci i protestanti relativno napreduju, a potonji sada predstavljaju većinu građana. Neke su zgrade već zamijenjene stambenim centrima, druge poput crkve Svetog Križa još uvijek stoje, ali su dekonsekrirane i zatvorene. Protiv ovog pada protestiraju samo umirovljeni župljani. “Svi naši prosvjedi su bezuspješni”, rekao je Rüdiger Kirkskothen za njemačku TV DW. “Pisali smo i Vatikanu. Ni to nije pomoglo”, precizirao je 79-godišnjak.
Hamburška nadbiskupija je među najpogođenijima
Situacija u Kielu samo je vrh ledenog brijega. Među područjima koja su najviše pogođena zatvaranjem crkvenih zgrada je nadbiskupija Hamburg, kojoj pripada Kiel, kao i grad Lübeck, na Baltičkom moru, biskupije Aachen i Essen; kao i biskupija Augsburg, tradicionalno katolička i gdje njemački biskupi održavaju svoj opći sabor. Od “24 500 sakralnih crkvenih objekata” koliko ih je bilo do prije dvadesetak godina, danas ih je najmanje 500 izgubilo taj atribut. Većina (22.800) preživi rušenje samo zato što su klasificirani kao “povijesne građevine”. Crkve koje nisu starije od 150 godina ili koje su sagrađene nakon Drugog svjetskog rata lakše se ruše ili dekonsekriraju.
Od Oče naša do penjanja
Kakva je sudbina ovih zgrada? Mnoge su izravno srušene kako bi bili zamijenjene domovima ili staračkim domovima. U najboljem slučaju odlučuju se za “pretvorbu”. Umjetničke galerije, kao i dvorane za penjanje, pubovi i pogrebne dvorane smještene su između oltarnih pala i brodova. Fenomen pogađa kuriju, ali i arhitekte i urbaniste pozvane dati novi život ovim prostorima kako bi se izbjeglo da se, osim vjernicima, izgubi i mogućnost pristupa i potpuno ih napuštanje uništi. Prema podacima koje je Njemačka biskupska konferencija dostavila njemačkoj nacionalnoj televiziji DW, od 2005. godine postoji 650 katoličkih crkava koje se “više ne koriste za bogoslužje”. U posljednjih pet godina došlo je do ubrzanja procesa sekularizacije, s prosječnim gubitkom od 28 crkava godišnje.
Vjernici u padu
U korijenu ove krize stoji smanjenje broja vjernika, čemu su pridodani i učinci pandemije, koja je ljude natjerala na iseljavanje iz kolektivnih prostora. Svaki drugi Nijemac sada izjavljuje da ne pripada nijednoj kršćanskoj crkvi. Čak i unutar zajednica koje još uvijek žive, malo ih (između 5 i 6%) redovito dolazi, sudjeluje na misama ili drugim crkvenim aktivnostima. S praznim zgradama postaje teško održavanje i grijanje crkava, čiji troškovi iznose oko 100 tisuća eura godišnje. Troškovi su sada postali neodrživi. Mnoge od tih zgrada ne predstavljaju samo mjesto susreta s Bogom ili Bogorodicom, već sadrže i simbole obiteljske povijesti, osobito za doseljenike. “Puno znači za nekoga tko zna da mu je pradjed radio na skelama ili da mu se baka tamo udala; još uvijek znaju priče o kasici prasici koja je ispražnjena za izgradnju crkve”, Matthias Sellmann, katolički teolog sa Sveučilišta Bochum.
Pidžama party
Rušenje crkava, smatra teolog, ne predstavlja samo poraz na vjerskoj razini, već je to gubitak pravog “društvenog sidrišta”, što ima i političke, arhitektonske i umjetničke aspekte. Kako bi prevladala tu žalost, biskupija Essen razvila je smjernice, predlažući da se vjernicima ponude “znakovi sjećanja”, dostavljaju razglednice, slagalice i šalice. Za djecu i mlade organizirat će se i pidžama partyji u staroj crkvi. Posljednji čin pred očima zabezeknutoga Krista.
