Napadi ukrajinskih bespilotnih letjelica na Moskvu, nekada nezamislivi, sada su postali rutina. Regija glavnog grada Rusije nedavno je bila meta šest dana zaredom, a iako dronovi nisu prouzročili veliku štetu, prekinuli su letove u zračnim lukama i pomogli da se rat vrati kući. Također ovog mjeseca, druge sumnjive ukrajinske bespilotne letjelice uništile su ruski bombarder u zračnoj bazi južno od St. Petersburga i pogodile željezničku stanicu u regiji Kursk u zapadnoj Rusiji. Čini se da je odgovor Kremlja bio ograničen na izraze bijesa, piše The Washington Post.
Čini se da se sada toga teško sjetiti, ali na početku ovog sukoba, Zapad – a posebno Bijela kuća – bili su očajnički zabrinuti da će napadi unutar Rusije prijeći “crvenu liniju” koja bi kod ruskog predsjednika Vladimira Putina dramatično povećala želju za osvetom, možda čak i upotrijebiti nuklearno oružje. Novija iskustva sugeriraju da je, usprkos svojoj bahatosti, Putin dovoljno racionalan da ne eskalira ograničeni rat koji već gubi u širi rat s NATO-om koji nikako ne može dobiti.
Ipak, čini se da je predsjednik Biden zabrinut kao i uvijek zbog provociranja Putina. Kako drugačije objasniti oklijevanje administracije oko isporuke F-16 Ukrajini i neuspjeh u pružanju ATACMS-a dugog dometa (vojni taktički raketni sustav) ili osporavanje ruske blokade Crnog mora? U sva tri slučaja, Bidenova administracija pokušava igrati na sigurno, ali zapravo razvlači sukob i potkopava šanse Kijeva za uspjeh – iako američki dužnosnici krive Ukrajince za njihov nedostatak brzog napretka na terenu.
Što se tiče F-16, vijesti bi izgledale dobre: Danska, Nizozemska i Norveška nedavno su obećale, uz dopuštenje SAD-a, donirati više od 70 borbenih zrakoplova Ukrajini. Ali pročitajte sitna slova: Obuka ukrajinskih pilota trajat će toliko dugo da prvi ukrajinski F-16 neće biti spremni za let najranije sljedećeg ljeta. Drugim riječima, zrakoplovi neće stići dugo nakon završetka trenutne protuofenzive i možda neće biti isporučeni u dovoljnom broju čak ni za sezonu borbe sljedeće godine.
To je smiješno, s obzirom da bi se ukrajinski piloti mogli obučavati na F-16 za samo četiri mjeseca. Obuka je trebala početi još prošle godine. Ali čak i sada, Bidenova administracija još uvijek može ubrzati proces dovođenjem više ukrajinskih pilota u Sjedinjene Države, gdje američke zračne snage već obučavaju oko 400 vlastitih pilota F-16 svake godine. Pentagon, s daleko većim resursima nego nizozemski ili danski, također bi mogao ubrzati nabavku zrakoplova i njihovih sustava za održavanje. Putinu je svejedno hoće li ukrajinski F-16 doći iz Danske ili Sjedinjenih Država.
Ali umjesto da učine sve što mogu da isporuče F-16 što je brže moguće, američki dužnosnici omalovažavaju važnost zrakoplova, govoreći novinarima da to neće biti “čarobno oružje” zbog guste ruske protuzračne obrane. Naravno, niti jedno oružje neće samo po sebi dobiti rat. Ali umirovljeni general zračnih snaga Philip M. Breedlove — bivši zapovjednik snaga SAD-a i NATO-a u Europi i veteran pilot F-16 s gotovo 3000 sati letenja zrakoplovom — rekao mi je da bi F-16, koji je mnogo napredniji od ukrajinskih postojećih loaca sovjetske proizvodnje uvelike bi pojačali ukrajinske sposobnosti.
“F-16 ne mora letjeti iznad ruskog teritorija da bi oborio ruske dronove i helikoptere”, rekao je. “Ne morate ići tamo da biste tamo ubili. Možeš ubijati iz daljine.” Objasnio je da bi Ukrajinci korištenjem F-16 u kombinaciji s drugim sustavima (kao što je topnički raketni sustav visoke mobilnosti ili HIMARS) mogli postupno degradirati rusku protuzračnu obranu kako bi F-16 omogućili veću slobodu manevra — ne samo za obranu ukrajinskog zračnog prostora ali i za potporu ukrajinskim kopnenim snagama. (Uistinu, ukrajinska vojna obavještajna služba prošlog je tjedna tvrdila da je uništila ruski sustav protuzračne obrane S-400 na Krimu.)
Još hitnije od F-16, Breedlove mi je rekao, je osiguranje ATACMS-a. Njegove rakete mogle bi se ispaljivati iz istih lansera kao i sustav HIMARS koji Ukrajinci već posjeduju. “Trebalo bi manje od jednog dana da se uklope u njihove borbene snage”, rekao je. “To streljivo pruža dalekometni, precizni udar s težom bojnom glavom. To bi stavilo pod vatru cijeli poluotok Krim i, ako se pravilno primijeni, učinilo bi Krim neodrživim za ruske vojne snage.”
Ipak, administracija još uvijek neće osigurati ATACMS, navodeći kao razlog strah od provociranja Putina i tvrdeći da ih ima premalo u američkom arsenalu. Zapravo, američka vojska ima čak 3000 ATACMS-a; slanje nekoliko stotina u Ukrajinu neće iscrpiti obranu SAD-a. “Ovo je BS”, tweetao je umirovljeni general pukovnik Ben Hodges, bivši zapovjednik američke vojske u Europi. “Ako nemamo dovoljno, zašto nismo povećali proizvodnju? Ovdje je riječ o nedostatku političke volje, a ne o nedostatku ATACMS-a.”
Sličan nedostatak političke volje očit je u nespremnosti administracije da se snažnije suprotstavi ruskoj blokadi obale Crnog mora nakon propasti ugovora o izvozu žitarica prošlog mjeseca. Od tada Rusija cilja na ukrajinska žitna postrojenja. Putin želi baciti Ukrajinu na koljena i ne mari za izgladnjivanje milijuna ljudi diljem svijeta kojima je potrebno ukrajinsko žito da bi preživjeli. Ipak, Bidenova administracija ne čini dovoljno da ospori Putinovu osuđujuću igru moći.
Umirovljeni admiral James Stavridis, još jedan bivši zapovjednik snaga SAD-a i NATO-a u Europi, rekao mi je prošli tjedan: “Vidimo opasan potencijalni presedan u tome da agresivnije ne osporavamo de facto pomorsku kontrolu Rusije nad velikim dijelom međunarodnih voda u Crnom moru. More.” Tvrdi da bi brodovi NATO-a trebali početi pratiti trgovačka plovila koja prevoze hranu i gorivo, držati borbene zrakoplove NATO-a u stalnoj patroli nad Crnim morem i osigurati Ukrajini protubrodske projektile i bespilotne letjelice kako bi držali rusku flotu na odstojanju.
Nema naznaka da Bidenova administracija ozbiljno teži bilo kojoj od tih opcija. Njegova preferirana alternativa je povećanje izvoza žitarica preko rijeke Dunav, iako će Ukrajina teško moći uskladiti količinu hrane koju isporučuje iz crnomorskih luka.
Bidenova administracija zaslužuje pohvalu za izdvajanje više od 43 milijarde dolara vojne pomoći Ukrajini. Nedavno je administracija pristala poslati prijeko potrebno kazetano streljivo. Ali i dalje odugovlači s pružanjem druge kritične pomoći koja je Ukrajini očajnički potrebna u trenutku kada njezina protuofenziva ne napreduje tako brzo kako se nadala.
Breedlove ne škrtari s riječima u objašnjavanju zašto administracija nije agresivnija: “Naša administracija ne želi da Ukrajina silno uspije”, kaže on, “jer smo odvraćeni, zastrašeni i ne želimo g. .. Putin proširiti ili produbiti rat.”
Bidenovi strahovi, nekada razumljivi, sada se čine pretjeranima. Ukrajinski napadi dronovima unutar Rusije trebali bi ublažiti pretjerane strahove o posljedicama prelaska Putinovih navodnih crvenih linija. Pružanje veće pomoći Ukrajini neće značajno povećati rizik od šireg rata – ali bi moglo skratiti postojeći sukob.
Boli me kita za ukrajinu.