Visoko u Karpatskim planinama, dvije Kijevske radio stanice informiraju ukrajinsko stanovništvo o tijeku rata.
Na zatvorenom skijalištu u ukrajinskim Karpatskim planinama, Roman Davydov se nagnuo u mikrofon i objavio najnovije vijesti iz rata. Krivi Rih, na jugu Ukrajine, bio je napadnut; američki novinar je upucan; a britanski ministar vanjskih poslova najavio je nove sankcije ruskim oligarsima u Londonu. Davydov, koji ima četrdeset i tri godine, tamnu kosu i naborane obrve, glas je Kraine FM, neovisne radijske postaje koja se, nakon što je počelo rusko bombardiranje u Kijevu, preselila na nepoznato mjesto. (Osoblje Kraina FM-a zamolilo me da ne identificiramo selo iz sigurnosnih razloga.) Izvan Davidovljeve improvizirane kabine, ureda iz kojega Kraina FM kojeg je posudio lokalni računovođa, vladao je neobičan osjećaj normalnosti. Iza iznajmljivača skija, gdje je bila nagomilana gomila vreća s pijeskom, muškarac u plavoj jakni i skijaškim naočalama upravljao je malom vučnicom na jakom suncu.
Područje, koje se nalazi nekoliko sati južno od Lavova, postalo je sklonište za raseljene osobe, rekao mi je Bogdan Bolkhovetski, Davidovov kolega. Bolkhovetski, generalni direktor postaje Kraina FM, rekao je da su on i Davidov u selo stigli “čistom slučajnošću”. Zapad zemlje prepun je izbjeglica, a malo je mjesta za obitelji dok se kreću prema granicama Europe. “Pronašli smo ovo mjesto jer je to bilo jedino slobodno mjesto”, rekao je Bolkhovetski. Stigli su navečer 27. veljače; samo nekoliko dana kasnije pokrenuli su stanicu u prostoriji u kojoj su jedva stalia njihova dva stola. Nabavili su prijenosna računala i mikser od opskrbe pomoći koja se probijala iz ostatka Europe u Ukrajinu. “Zvali smo naše prijatelje u Austriji i bili su super brzi”, rekao je Bolkhovetski. “Dečki koje nikad nismo upoznali su nam samo poslali opremu, a naš prijatelj je donio tu opremu. Mislim, donijeli su nam ova njemačka prijenosna računala i miks konzolu i nikada prije nismo vidjeli te ljude.”
Kraina FM nezavisna je radijska postaja nastala iz danas ugašenog kanala pod nazivom Radio EU. Do ruske invazije, stanica je uglavnom puštala ukrajinski rock i pop, dječje programe i povremene vijesti za koje je, kada je kanal pokrenut, 2016., Davidov rekao da će biti “najnezavisniji” među kijevskim radio postajama. Kraina FM je bio “ošušteniji i ležerniji” radio, rekao mi je Davidov kasnije, u e-mailu. “Sada je to uglavnom samo kamen” i “ne puštamo sretne informacije”. Poput milijuna drugih Ukrajinaca koji su pobjegli iz svojih domova, većina osoblja napustila je Kijev nakon početka borbi. “Svi su bili raštrkani dva ili tri dana”, rekao mi je Bolkhovetski. “Pogledate Google Maps, vidite ime grada i samo počnete zvati hotele da prenoćite.”
Bolkhovetski, koji ima četrdeset i devet godina, probudio se iz “užasne noćne more” 24. veljače, kada je vidio upozorenje na vijestima – “Putin se obraća naciji” – i čuo prve tihe udare ruskih bombi koje su eksplodirale oko glavnog grada. “Upravo sam počeo pakirati torbe, bacati sve unutra”, rekao je. Sa suprugom i devetogodišnjim sinom pobjegao je u ljetnikovac izvan Kijeva. Za nekoliko dana ruski helikopteri su napadali u blizini. Neki su letjeli dovoljno nisko da vidi pilote u kokpitu. “Lica izgledaju kao ti”, rekao je. “Samo ljudi su na vlastitom vojničkom poslu, poput jebenih robota.” Njegov sin je veći dio dana proveo u podrumu, još uvijek u pidžami. U jednom trenutku, kada su helikopteri odletjeli, Bolkhovetski je natrpao svoju obitelj u automobil. Kada je stigao u grad koji nije bio napadnut, nazvao je Davidova i zajedno su tražili sigurno mjesto za postavljanje postaje.
Davidov je pobjegao iz Kijeva sa suprugom i trogodišnjom kćeri, uputivši se u ured svoje supruge u središtu Kijeva, gdje su mislili da će biti sigurni. No rusko granatiranje ih je natjeralo da danima traže zaklon u podzemlju. Davydov je imao mikrofon i konektor u prtljažniku svog automobila, postavku koju je prethodno koristio za snimanje nogometnih vijesti kasno navečer za ranojutarnje biltene. Unatoč granatiranju, Davidov je nastavio emitiranje, snimajući samostalne vijesti i učitavajući ih na daljinu tijekom pauza u eksplozijama. “Dva-tri dana emitirali smo samo s mojim jednim mikrofonom”, rekao je. U pozadini ovih prvih snimaka mogu se čuti djeca i psi – Davidov ih je snimao u prepunom skloništu s glavom zamotanom u kariranu košulju kako bi prigušio zvuk.
I Bolkhovetski i Davidov većinu svoje karijere proveli su radeći na radiju. Davidov je studirao ekonomiju, ali kada je imao osamnaest godina, počeo je raditi humoristične programe za postaju u onome što se danas zove Kamianske, gradu s više od dvjesto tisuća ljudi na rijeci Dnjepar, i nikad se nije osvrnuo. Otada je radio gotovo svaki posao u eteru – tekstopisca, voditelja prometa, glazbenog direktora, glasove brenda, programskog direktora. Godine 2004. preselio se u Kijev. Bolkhovetski, koji je rođen u Lugansku, istočnoj regiji Ukrajine na koju polažu pravo od strane separatista koje podržava Rusija, radio je kao profesor engleskog i francuskog prije nego što je otišao raditi za radio u kasnim devedesetima. U Kijev se preselio 2005. i radio na nizu različitih radijskih postaja.
Nakon što su pokrenuli Kraina FM na svojoj planinskoj lokaciji, predstavnik Nacionalnog vijeća za televizijsko i radiodifuzno emitiranje u Ukrajini zatražio je da puštaju nacionalni program . “Svi ostali su prešli na nacionalnu stanicu”, rekao mi je Bolkhovetski. “Bilo je to kontinuirano emitiranje samo jednog programa na TV postajama i posvuda.” Bolkhovetski i Davidov odlučili su nastaviti s vlastitim programiranjem. “Mislim, uključiš se na bilo koju stanicu i to je isto”, rekao mi je Bolkhovetski. “Koji je smisao? Hajdemo imati jednu koja je drugačija.” Odlučili su ponovno stvoriti Kraina FM kao “stanicu nacionalnog otpora”.
Kraina FM trenutno emitira u dvadesetak gradova i online. Tijekom prvog tjedna program je bio gotovo isključivo vijest o ruskom napredovanju. Do drugog tjedna postaja se pretvorila u nešto potpuno drugačije, koordinirajući humanitarnu logistiku i objašnjavajući koji gradovi trebaju što. A u programiranje se uvukla i lakša strana. “Prvog tjedna nismo razmišljali o nečemu smiješnom”, rekao je Davidov. “A sada je to humor o Rusima – agresivni humor – poezija, domoljubna poezija, neke sitnice o Ukrajincima.”
Emitiraju poznatog ukrajinskog Djeda Božićnjaka koji noću priča dječje priče i psihologa koji daje savjete kako se brinuti o djeci tijekom dana obilježenih granatiranjem i zračnim napadima – razgovarajte s njima ljubazno, pokažite ljubav, slušajte i ne proturječite onome što kaže dijete.
Mreža od petnaestak ljudi u Ukrajini, Poljskoj i Rusiji pomaže im u objavljivanju programa Kraina FM na daljinu. Koriste ukrajinske novinske agencije i aplikaciju Telegram za prikupljanje informacije i sastavljanje biltena. Internetska veza je užasna i često ne mogu prenijeti priče i snimke. Obično programi Kraina FM-a dosegnu oko milijun ljudi, ali ovih dana nemaju pojma koliko ljudi sluša radio stanicu. Osoba koja bi to inače pratila vjerojatno je još uvijek u Kijevu, vjerojatno s hitnijim stvarima o kojima treba razmišljati. Možda je prava mjera popularnosti postaje njezina nastojanja da locira zalihe za ukrajinsku vojsku, hitne službe i druge humanitarne skupine. Jednog dana im je televizijski producent u Kijevu rekao da vojsci treba stotinu prijenosnih računala. Davidov i Bolkhovecki su zahtjev objavili u eteru. “Objavljivali smo, otprilike, svakih petnaest ili dvadeset minuta”, rekao je Bolkhovetski. Otprilike dva sata kasnije, vojska se javila; imali su dovoljno prijenosnih računala. Ipak, prijenosna računala su i dalje pristizala. Kada sam upitao zašto su nastavili producirati emisiju, Bolkhovetski je ukazao na ovo iskustvo. “Koji drugi razlog ti treba u tom trenutku?”
Skijalište je nešto poput tranzitnog čvorišta za ljude koji bježe preko granice. “Ljudi dolaze, ljudi odlaze”, rekao mi je Bolkhovecki. “Tako to funkcionira ovdje.” U određenom trenutku došlo je vrijeme da njihove obitelji odu – njihove su žene i djeca zabrinuto provodili dane u hotelskim sobama odmarališta dok su Bolkhovetski i Davidov pokretali stanicu. Obje obitelji pobjegle su u druge dijelove Europe. “Bolje je biti sam”, rekao mi je Bolkhovecki. “Oni će se pobrinuti za sebe, a mi ćemo se pobrinuti za posao i za sebe.” Ipak, opraštanje je, kako je rekao, bilo “strašno, kao nikad prije. Ne uspoređuje se ni s čim u mom životu, ni s čim.”
Prema važećem vojnom stanju u Ukrajini, vojni rezervisti u dobi od osamnaest do šezdeset godina moraju se prijaviti za regrutaciju u vojsku, a svi ostali muškarci u toj dobnoj skupini ne bi trebali napustiti zemlju. Čak i kada bi Bolkhovecki i Davidov htjeli otići, ne bi mogli. Pitao sam Bolkhoveckog i Davidova hoće li se, ako budu pozvani, boriti protiv Rusa. Jednog od njihovih prvih dana u selu, Bolkhovetski mi je rekao: “Otišli smo u lokalnu vojnu stanicu i rekli: ‘Ovdje smo. Što želiš da učinimo?’”
“Što možeš učiniti?” upitali su ih lokalni vojnici.
“Možemo raditi radio”, odgovorio je Bolkhovetski.
Čuvši to, načelnik jedinice ga pogleda. “Pa idi i napravi radio”, rekao je. (Newyorker)
