Brzi ukrajinski proboj i napredovanje kojem su se mnogi nadali nije se dogodio. Medijska pokrivenost postala je tmurnija posljednjih tjedana zbog fragmentarnih novinarskih izvještaja s fronte i izvještajnih obavještajnih procjena zapadnih analitičara. Vijesti nisu bile sjajne. Borba protiv Rusije pokazala se krvavom i sporom — vrlo teškom parolom, pišu za The Washington post David Petraeus i Frederick W. Kagan. David Petraeus, umirovljeni general američke vojske, bio je zapovjednik pojačanja trupa u Iraku, Središnjeg zapovjedništva SAD-a i NATO-a/SAD-a. Snage u Afganistanu. Frederick W. Kagan je viši suradnik i direktor Projekta kritičnih prijetnji na American Enterprise Institute.
No promatračima bi bilo mudro ublažiti svoj pesimizam. Rat se ne odvija linearno. Branitelji se mogu držati dugo vremena i onda se iznenada slome, dopuštajući napadaču da brzo napreduje prije nego što se obrana učvrsti dalje prema začelju. Ukrajinci imaju za cilj generirati upravo ovaj učinak – i postoji razlog za mišljenje da mogu. Ukrajinski ofenzivni napad daleko je od kraja. Zapravo, još uvijek je u ranoj fazi – samo 10 tjedana nakon što će vjerojatno trajati još najmanje četiri mjeseca.
Dubinski prodor u modernu obranu, kakvu su Rusi uspostavili u južnoj Ukrajini, težak je zadatak za svaku vojsku. Američka vojska je to učinila dva puta u modernom sjećanju, oba puta protiv Iraka. Godine 1991., nakon udaranja iračkih snaga 39 dana iz zraka, koalicija predvođena SAD-om od 650.000 vojnika prodrla je i nadmašila iračku obranu, razbivši iračku vojsku u 100 sati. Godine 2003. manje snage predvođene SAD-om uništile su ozbiljno degradiranu iračku vojsku u roku od nekoliko tjedana.
Ukrajina nema prednosti koje su imale Sjedinjene Države u tim operacijama. U oba slučaja povezana s Irakom, koalicijske snage imale su koristi od zračne nadmoći, dok ukrajinski zrakoplovi ne mogu djelovati iznad ruskih linija i ne mogu spriječiti ruske zrakoplove i helikoptere da pogode njihove vlastite trupe u napredovanju. A Ukrajina je dobila premalo oklopnih sustava za probijanje.
Rusi su se također borili mnogo bolje nego što su to učinili Iračani – i bolje nego što su mnogi analitičari očekivali s obzirom na neimpresivan učinak Rusije do tada u ratu. Ruske snage su pripremile opsežnu dubinsku obranu, koja se sastoji od širokih, dubokih pojaseva vješto postavljenih mina, protutenkovskih jaraka i drugih prepreka. Vojnici opremljeni bespilotnim letjelicama usmjeravaju snažnu topničku vatru na sve ukrajinske jedinice koje pokušaju proći. U širem smislu, ruska vojska usvojila je elastičnu obranu, u kojoj se njezine trupe u početku povlače, a zatim prelaze u protunapad nakon što ukrajinske snage pretrpe gubitke i počnu se umarati.
Svi ovi čimbenici čine ukrajinsku protuofenzivu iznimno teškom. No, kao što je jedan od nas imao priliku primijetiti tijekom teških prvih mjeseci vala 2007. u Iraku, teško nije beznadno.
Ukrajinske snage napreduju u dva ključna područja — u središnjoj Zaporoškoj oblasti u blizini Robotyne na cesti prema Tokmaku i Melitopolju, te u istočnoj Zaporoškoj oblasti južno od Velike Novosilke na liniji prema Berdjansku. Čini se da su Ukrajinci prodrli barem u najistureniji pojas ruskih mina i obrane u oba područja, a čini se da se njihovo napredovanje u području Robotyne ubrzava. Također su vratili neka značajna područja oko Bakhmuta, koji je jedini grad koji je Rusija uspjela osvojiti tijekom svoje skupe ofenzive prošle zime.
Povećani dobici Ukrajine dio su većih napora koje je britanski načelnik stožera obrane adm. Tony Radakin nazvao “izgladniti, rastezati se i udarati”. Ukrajinske snage protežu rusku obranu napadajući na više točaka duž fronte od 600 milja. Oni također troše sredstva na teritoriju pod ruskom okupacijom, uklanjaju topničke jedinice, zapovjedništva i područja rezervnih snaga, kao i ciljaju ključna skladišta opskrbe i rute kako bi Rusiji otežali održavanje obrane. Pojednostavljeno rečeno, Ukrajina vrši pritisak na protivnika dok nešto ne pukne, a tada će angažirati svoje rezerve i udariti.
Ruske snage na prvoj liniji vjerojatno su umorne, ako ne i iscrpljene. Neki su se branili barem od početka protuofenzive 4. lipnja, a mnogi od njih bili su na svojim mjestima i dulje od toga. Nove jedinice nisu rotirane. Također je nejasno koliko su ruske sekundarne obrambene linije minirane ili popunjene, ali postoji dobar razlog za sumnju da Rusi imaju velik broj visokokvalitetnih vojnika koji ih drže. Što je najvažnije, Rusiji nedostaju velike operativne rezerve. To znači da će svaki ukrajinski proboj postojećih vodova biti teško brzo zatvoriti.
To je ono na što Ukrajina računa. Mali proboj mogao bi donijeti relativno iznenadne i brze dobitke. Ako se to ostvari, panika među ruskim snagama mogla bi višestruko povećati prilike Ukrajine da održi svoj zamah.
Aspiracijska teorija pobjede nije jamstvo uspjeha. Rusi su se očito prilagodili realnosti ove faze rata, i iako su suočeni s ozbiljnim izazovima, bilo bi glupo otpisati ih.
Ali bilo bi jednako glupo otpisati ovu “ljetnu” protuofenzivu – borbu koja će se vjerojatno nastaviti tijekom jeseni i zime. Ukrajinci znaju da se bore za vlastiti opstanak, a potpuna mobilizacija zemlje u svim sektorima društva dokaz je njihove volje i odlučnosti.
Zapadnim promatračima važno je imati na umu ovu širu sliku kada prate iscrpljujuću borbu u Ukrajini. Kreatori politike ne bi trebali krsiti ruke oko toga da protuofenziva ne donese brze dobitke. Ovo će biti dug rat i trebamo Ukrajinu da pobijedimo.
Ukrajina treba dugometne sposobnosti za precizne udare kao što je Taktički raketni sustav (ATACMS) američke vojske. Za svoje rakete trebaju im kazetne, a ne samo topničke granate. Treba im više streljiva za održavanje ofenzive. I treba im ubrzana isporuka F-16. Istina, Ukrajini su ove sposobnosti bile potrebne prije nekoliko mjeseci.
Opskrba Sjedinjenih Država s više od 44 milijarde dolara u oružju, streljivu i pomoći bila je vrlo impresivna. Ali moramo učiniti više, i to moramo učiniti s većim osjećajem hitnosti. Sada je vrijeme za djelovanje.
