June i Jennifer Gibbons, jednojajčane blizanke rođene 1963. godine na Barbadosu, ostat će upamćene kao jedan od najneobičnijih i najzagonetnijih slučajeva u povijesti psihijatrije. Njihova priča, obilježena izolacijom, tajanstvenim jezikom i tragičnom smrću, fascinira i zastrašuje već desetljećima.
Nakon rođenja, obitelj Gibbons se preselila iz Barbadosa u Wales, gdje su June i Jennifer bile izložene svakodnevnom maltretiranju u školi. Kao jedine crne djevojčice u zajednici, često su bile meta rasističkih napada, što ih je natjeralo da se sve više povlače u sebe. Umjesto da se prilagode okolini, sestre su razvile jedinstven način komunikacije – specifičan jezik kojeg nitko osim njih nije razumio. Ta izolacija od vanjskog svijeta postala je temelj njihovog neobičnog ponašanja u godinama koje su slijedile.
U očaju da pomognu kćerima, roditelji su odlučili razdvojiti blizanke i poslati ih u različite škole. No, ovaj potez imao je katastrofalne posljedice. Razdvojene, June i Jennifer postale su katatonične, što je natjeralo roditelje da ih vrate kući. U izolaciji svog doma, blizanke su se povukle još dublje u svoj vlastiti svijet, komunicirajući isključivo jedna s drugom.
Često su pisale. Svi njihovi radovi bili su o seksu i kriminalu. Pokušali su izdati zbirke kratkih priča, ali u tome nisu imali previše uspjeha. Iz tog vremena zabilježeni su i njihovi dnevnici.
June je napisala:
“Nitko ne pati kao ja, ne sa svojom sestrom. S mužem, da. Sa suprugom, da. S djetetom da, ljudi pate. Ali ova moja sestra, tamna sjena mog života, jedina je moja muka.”
Iako su bili blizankinje, rođene u razmaku od samo deset minuta, među njima je raslo neprijateljstvo. Jennifer je bila uvjerena da je starija June bolja i pametnija u svemu, a June je osjećala tu ljubomoru.
“Ona želi da budemo jednake. Ima ubojit pogled u očima. Dragi Bože, bojim je se. Ona nije normalna i luduje zbog nekoga. Zbog mene.”
Jennifer je slične jezive priče bilježila u svoj dnevnik.
“Postali smo smrtni neprijatelji. Osjećamo se kao da zračimo smrću i iritiramo jednu drugu. Kažem sebi: Je li moguće riješiti se vlastite sjene? Bih li umro bez vlastite sjene? Bez sjene, da li bih mogla normalno živjeti ili bih umrla? Bez sjene na čijem licu vidim prijevaru i ubojstvo” – istaknula je Jennifer.
Nakon neuspjeha s izdavanjem svojih knjiga, blizanke su pokušale pronaći svoje mjesto u svijetu na drugi način – okrenule su se kriminalu. Iako su njihovi prekršaji uglavnom bili sitni, serija požara u napuštenim objektima privukla je pažnju vlasti, što je rezultiralo njihovim uhićenjem i smještanjem u psihijatrijsku bolnicu Broadmoor, poznatu po liječenju najtežih kriminalaca.
Tijekom 11 godina provedenih u Broadmooru, njihovo ponašanje nastavilo je zbunjivati liječnike. Njihova ovisnost jedna o drugoj bila je toliko jaka da su povremeno pokušavale naštetiti same sebi kada bi bile razdvojene, a njihovo psihičko stanje nastavilo se pogoršavati. Unatoč tome, sprijateljile su se s novinarkom Marjorie Wallace, koja je o njima napisala knjigu.
Na kraju su liječnici zaključili da je vrijeme da blizance prebace u kliniku poluotvorenog tipa. Wallace je u knjizi napisao da je tijekom svog posljednjeg posjeta Jennifer kao grom iz vedra neba rekla:
“Marjorie, moram umrijeti.”
Na pitanje zašto je morala umrijeti, Jennifer je rekla:
“Tako smo odlučile.”
Misteriozna smrt
U svibnju 1993., ubrzo nakon što su prebačene u bolnicu Caswell, Jennifer je preminula. Uzrok smrti bio je akutni miokarditis, upala srčanog mišića, no liječnici nisu pronašli nikakav otrov niti su mogli objasniti kako je naizgled zdrava mlada žena umrla tako iznenada.
