Što se desilo s nedjeljom? Jučer sam je cijelog dana tražio i nigdje je nisam mogao naći. Nekad je, sjećam se, svaka nedjelja bila praznik, oblačila se bijela košulja i prale se uši i vrat. Nedjeljom se išlo na obiteljske ručkove nakon kojih su svi drijemali, razbacani po stanu kao nasukani kitovi, i tek bi nas miris crne kave budio iz te omamljenosti.
Ustajali smo polako, pažljivo, ništa nije smjelo biti brzo i naglo. Nedjelja je bila dan sporosti, dan lijenosti, dan koji se provodio tako kao da mu ništa nije prethodilo ili kao da se ništa neće desiti poslije njega.
“Nedjelja – dan bez budućnosti”, napisao je u jednoj svojoj pjesmi Raša Livada. Ne znam na što je on mislio kada je napisao taj stih, ali to je za mene najljepši opis nedjelje. One druge nedjelje, kakva je nekada bila, a ne kakva je sada i kakva je bila kada sam jučer izašao iz kuće.
Nekada nedjeljom nisu radile radnje. U stvari, do deset se u nekim trgovinama mogao kupiti kruh, mlijeko i pogačice, a bili su, također do deset, otvoreni i kiosci za prodaju novina. Sve ostalo je bilo zatvoreno i uživalo u nedjeljnom miru.
Na tržnicu se išlo subotom. To je bio pravi dan za kupovinu paprika, lubenica i kajmaka. Nedjeljom se odlazilo na tržnicu samo u slučaju da vas je nešto spriječilo u subotu. Uostalom, nedjeljna ponuda na tržnici je pružala blijedu sliku u usporedbi sa subotnjim obiljem.
Nedjelja je bila dan za izlet. Penjali smo se na Avalu kao da osvajamo Mont Everest, a onda smo trčali nizbrdo sve dok se ne bismo umorili. Tada bismo izvadili kifle namazane maslacem, tvrdo kuhana jaja, kriške “Zdenka” sira i crvene jabuke.
Nedjeljom je podnevni mir u dvorištu duže trajao. Nismo igrali nogomet, nismo udarali loptom u zid. Šutjeli smo čak i dok smo igrali klikere. Tek kasnije popodne, kada se suton već prikradao preko neba, počinjali smo govoriti glasnije i slobodnije, mada ni tada nisu naši glasovi odjekivali kao tijekom drugih dana.
Nedjelja je bila spor dan. Dan obnove. Dan kada su u cijelom gradu u podne složno zveckale žlice za juhu, kada su ulice bile puste, a vozila gradskog saobraćaja prazna.
“Nedjelja – dan bez budućnosti.” Dan u kojem se zaboravljala prošlost i nije se mislilo na budućnost. Prošlost je bila užurbana subota, koju je trebalo što prije smetnuti s uma; budućnost je dolazila s ponedjeljkom, strašnim danom, koji je predstavljao početak novog jednoličnog radnog tjedna.
Nedjelja je bila kao rajska bašta, dan između stvarnosti i snova. Dan u kojem je sve moglo početi, a ništa se nije trebalo završiti. Čardak ni na nebu ni na zemlji.
Međutim, kada sam juče izašao napolje, pomislio sam da je četvrtak, ili petak, ili bilo koji dan. Samo ne nedjelja. Naime, sve radnje su bile otvorene: voćarnica, bakalnica, čak i ljekarna.
Jedino banka nije radila. Međutim, to i ne očekujem od banke, jer banke svugdje rade manje od svih drugih. Ako i banke počnu raditi nedjeljom, bit će to znak da uskoro dolazi propast svijeta. (Neka propadne, nije šteta…)
Onda sam počeo tražiti nedjelju. Zavirivao sam u razne zgrade, prošetao sam pored rijeke, pitao sam ljude koji su čekali na autobusnoj stanici, zatim mladiće i djevojke sa slušalicama na ušima, ali nitko mi nije znao odgovoriti. Slijegali su ramenima i gledali me pogledima koji su pokazivali da ne razumiju što ih pitam, kao da je nedjelja zaboravljen i mrtav jezik, razumljiv samo nekim lingvistima i arheolozima.
Lijepa je nekad bila nedjelja. Ujutro se duže spavalo, kasnije se doručkovalo i svatko je smio odugovlačiti koliko god želi.
Nedjeljom se išlo na nogometne utakmice, zatim u šetnje pored rijeke, a onda, pred kraj dana, naručivale su se palačinke s čokoladom i orasima. Večer se šuljala preko neba, ali nitko na to nije obraćao pažnju jer smo znali da je nedjelja dan drugačiji od svih dana i da se, ustvari, nikada ne završava.
Ali onda se nešto desilo i nedjelja je nestala. Ma što mi radili, ma koliko pokušavali, ne uspijevamo je naći. Sakrila se negdje, uvrijeđena i zastrašena od mogućnosti da je netko natjera da promijeni ime. Naime, ako naziv nedjelja potiče od riječi “ne delati”, a svi se tog dana ponašaju kao da je u pitanju bilo koji dan i ne prestaju sa svojim djelatnostima, onda nedjelja nije nedjelja i s pravom je pobjegla. Otišla je negdje gdje se još uvijek poštuje jednostavan nauk: šest dana radi, a sedmog se odmaraj, čitaj knjige, piši pjesme, odi u prirodu, budi nešto drugo, nešto različito od onoga što si ostalih šest dana. Budi drugačiji tog dana da bi ostalih dana bio uvijek isti. Uspori ritam. Nađi neku sporu pjesmu i slušaj je cijelog dana. Uživaj u sporosti. Kaži: “Spor sam, priznajem, ali kada bih bio brži, ne bih znao da postojim.”
Da, krajnje je vrijeme da vratimo nedjelju. Ako to uskoro ne učinimo, nikada je više nećemo vidjeti. A život bez nedjelje, odnosno, život bez dana odmora nije više život, već sumorni ringišpil koji se zaustavlja samo jednom – onda kada je kasno za sve. (Buka)
