Rijeka je iznjedrila mnoge sportske velikane, čiji su uspjesi dosegli olimpijske domete. Među njima se posebno ističu olimpijci koji su, iako rođeni u Rijeci, svoje sportske snove ostvarili pod zastavama drugih država. Bilo da su se natjecali za Italiju, Mađarsku ili druge zemlje, njihova imena rijetko odjekuju u lokalnim pričama o sportskim uspjesima. Ovi zaboravljeni riječki olimpijci, rođeni u vremenu prije 1945. godine, zaslužuju da njihovi podvizi budu izvučeni iz zaborava i da se ponovno prisjetimo njihovih doprinosa svjetskom sportu.
Ralph Berzsenyi – Srebro na OI u Berlinu u streljaštvu
Ralph Berzsenyi, rođen kao Ralph Beusterien u Rijeci (Fiume) 26. veljače 1909., bio je vrhunski sportaš, olimpijski osvajač srebrne medalje u streljaštvu, dvadeset osmerostruki mađarski prvak i liječnik. Njegova iznimna sportska karijera i postignuća obilježila su povijest mađarskog sporta, no njegova povezanost s Rijekom često ostaje nepoznata i zaboravljena.
Berzsenyi je od 1933. godine bio član streljačkog tima Budimpeštanskog sveučilišnog atletskog kluba (Budapest EAC), a od 1935. Budimpeštanskog civilnog streljačkog društva. Kasnije, od 1949., natjecao se za Budimpeštanski Lokomotiv, a od 1950. za Északi Járműjavító. Tijekom svoje sportske karijere, Berzsenyi je bio na samom vrhu mađarskog streljaštva više od desetljeća i pol. Svoje najveće uspjehe postigao je u godinama prije Drugog svjetskog rata. Natjecao se u svim kategorijama pištolja i puške, osvajajući ukupno devet pojedinačnih i devetnaest ekipnih naslova prvaka. Od 1935. godine bio je član mađarske nacionalne reprezentacije.
Njegov najslavniji trenutak došao je na Ljetnim olimpijskim igrama 1936. godine u Berlinu, gdje je osvojio srebrnu medalju. U finalu je zaostao samo za Norvežaninom Willyjem Rögebergom, dok je postigao isti rezultat od 296 krugova kao i trećeplasirani Poljak Wladyslaw Karas. Na Olimpijskim igrama 1948. godine nije više bio član mađarskog tima. Iz nacionalne reprezentacije povukao se 1950. godine. Aktivno bavljenje sportom završio je 1953. godine.
Osim što je bio izvanredan sportaš, Ralph Berzsenyi je 1935. godine stekao titulu doktora medicine na Sveučilištu Pázmány Péter. Još kao student, osnovao je streljačku sekciju u BEAC-u i postao njen prvi majstor streljaštva. Njegov doprinos sportu, ali i medicini, čini ga izuzetnom ličnošću čija priča zaslužuje biti ispričana i očuvana za buduće generacije. Nažalost, njegovo riječko podrijetlo i uspjesi danas su gotovo zaboravljeni.
György Kutasi – Zlato na OI 1936. u Berlinu u vaterpolu
György Kutasi, rođen kao György Kusinszky u Rijeci 16. rujna 1910. godine, bio je jedan od najboljih vaterpolista svog vremena i olimpijski prvak. Iako je Rijeka bila njegova rodna luka, svoju je sportsku karijeru gradio u Mađarskoj, postavši jedan od ključnih igrača u povijesti mađarskog vaterpola.
Godine 1909. Kutasijeva obitelj se preselila u Rijeku, gdje je njegov otac dobio posao u novoosnovanom Mađarskom biološkom institutu kao taksidermist. Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata 1914. godine, njegov otac prešao je raditi u brodogradilište Ganz Danubius (3. maj op.a.) kao skladištar drva. Unatoč izazovnim vremenima i ratnim deprivacijama, György je imao mnogo lijepih sjećanja na djetinjstvo u Rijeci. Naučio je plivati u Rijeci, vezavši na bok suhu, praznu tikvu u obliku gljive, i na isti način je podučavao svoju mlađu sestru osnovama plivanja.
Međutim, obitelj je bila prisiljena napustiti Rijeku 1920. godine zbog posljedica Trianonskog mirovnog ugovora, koji je Rijeku priključio Italiji. Vratili su se u Budimpeštu, gdje su ih dočekale teške godine.
Kutasi je od 1932. do 1947. godine bio član sportske ekipe Újpesti Torna Egylet (ÚTE), gdje je, osim u vaterpolu, aktivno sudjelovao i kao plivač. Međutim, svoje najveće uspjehe postigao je u vaterpolu. Od 1934. do 1947. godine pet puta je nastupao za mađarsku nacionalnu reprezentaciju, a vrhunac njegove sportske karijere dogodio se na Ljetnim olimpijskim igrama 1936. godine u Berlinu, kada je bio dio mađarske momčadi koja je osvojila zlatnu medalju i postala olimpijski prvak. Nakon rata, 1947. godine, Kutasi se preselio u Australiju, gdje je živio sve do svoje smrti 29. lipnja 1977. godine u Melbourneu.
Ulderico Sergo – Zlato u boksu na OI 1936. u Berlinu
Ulderico Sergo, rođen 4. srpnja 1913. godine u Rijeci, bio je jedan od najistaknutijih boksača svog vremena, čije su sportske vještine i uspjesi obilježili povijest boksa, ne samo u njegovom rodnom gradu, već i na međunarodnoj sceni. Njegova karijera predstavlja vrhunac riječkog boksa, a njegov uspjeh na Olimpijskim igrama 1936. godine u Berlinu ostat će zapamćen kao jedan od najvećih trenutaka u povijesti ovog sporta.
Na tim igrama, Sergo je osvojio zlatnu medalju u bantam kategoriji, čime je stekao status jednog od najboljih boksača na svijetu. Njegova pobjeda nije bila samo osobni trijumf, već i veliki uspjeh za cijelu Rijeku, koja je preko noći dobila svog sportskog junaka.
Sergo je svoju boksačku karijeru započeo u skromnim uvjetima u Rijeci, ali njegova ljubav prema ringu ubrzo su ga vinule u visine. Godine 1937., osvojio je naslov talijanskog prvaka u Milanu, čime je dodatno učvrstio svoj ugled na nacionalnoj sceni. Njegovi uspjesi nastavili su se i 1939. godine. U Dublinu je postao europski prvak u bantam kategoriji, a te iste godine osvojio je i prestižnu Zlatnu rukavicu u Chicagu.
Ulderico Sergo je preminuo je 20. veljače 1967. godine u Clevelandu, SAD. Njegovi uspjesi i dalje žive u sjećanjima ljubitelja boksa, a njegovo ime ostaje zapisano zlatnim slovima u povijesti riječkog i svjetskog boksa.
Dragutin Ciotti – Bronca na OI u Amsterdamu 1928. godine u gimnastici
Dragutin Ciotti, rođen 19. listopada 1905. godine na Sušaku. Ciotti je bio pionir hrvatske gimnastike i prvi hrvatski gimnastičar koji je nastupio na Olimpijskim igrama, osvojivši pritom i odličje. Njegov uspjeh na Olimpijskim igrama u Amsterdamu 1928. godine, gdje je kao član tima Kraljevine Jugoslavije osvojio brončanu medalju, ostaje upamćen kao povijesni trenutak za hrvatski i riječki sport.
Dragutin je odrastao u obitelji oca Talijana, učitelja Giuseppea Ciottija, i majke Hrvatice, Albine Ciotti, rođene Blečić. Bio je sedmo od desetero djece u obitelji koja je živjela u vremenu velikih političkih i društvenih previranja nakon Prvog svjetskog rata. U tim burnim godinama, kada je budućnost riječkog kraja bila neizvjesna, Ciotti je odlučio ostati u Kraljevini SHS (kasnije Kraljevina Jugoslavija) i nastupati za njihovu reprezentaciju.
Ciotti je bio strastveni ljubitelj gimnastike. Trenirao je u prostorijama hrvatskog tjelovježbačkog društva “Sokola”. Svojim trudom i talentom uspio je ući u državnu reprezentaciju, koja je tada bila jedna od najjačih na svijetu. Malo je Hrvata u to vrijeme postiglo takav uspjeh, a među njima je bio i njegov sugrađanin Rafajlo Ban.
Tijekom svoje karijere, Ciotti je nastupao za Kraljevinu Jugoslaviju i bio član Sokolskog društva Sušak-Rijeka. Kao jedini Hrvat u timu gimnastičara među Slovencima, i s neslavenskim prezimenom, njegov identitet je često bio krivo interpretiran.
Nakon završetka sportske karijere, Dragutin Ciotti je radio u poduzećima koja su se bavila trgovinom drvom, kao što su Jugodrvo, Transjug i Exportdrvo. Unatoč udaljenosti od gimnastike, ostao je blizak sportašima do kraja života. Održavao je veze s roditeljima poznatog hrvatskog sportaša Zdravka Ćire Kovačića. Ciotti je bio u rodbinskim odnosima s hrvatskim vaterpolskim olimpijcem Ivicom Jobom Kurtinijem.
