Mnogi projekti pošumljavanja odvijaju se na neprikladnim mjestima i uvođenjem alohtonih vrsta. U opasnosti su savane i prerije, drevni i često još uvijek netaknuti ekosustavi
Korištenje alohtonih biljaka i projekti koji su na papiru dobri, ali pogrešni zbog područja i načina na koji su izgrađeni. Obnavljanje šuma u Africi moglo bi se pokazati kontraproduktivnim, štoviše štetnim zbog načina na koji se to radi. Znanstvenici, koji su podigli uzbunu u istraživanju objavljenom u časopisu Science, upozoravaju da sadnja drveća na pogrešnim mjestima ugrožava ključne ekosustave na području veličine Francuske.
Savane i prerije
Studija se posebno odnosi na Inicijativu za obnovu afričkog šumskog krajolika, projekt koji ima za cilj posaditi drveće na 100 milijuna hektara, inspiriran Bonnskim izazovom. Potonji su 2011. pokrenuli njemačka vlada i Međunarodna unija za očuvanje prirode (IUCN) s ciljem obnove 350 milijuna hektara degradiranih i iskrčenih krajolika do 2030. Što bi bilo loše u ovim projektima, koji se smatraju ključnima za obuzdavanje i smanjenje prekomjerne emisije ugljičnog dioksida od strane ljudi? Prema istraživačima, postoji zbrka između potreba za “obnavljanjem” prirode i radnji “ponovnog pošumljavanja”, pri čemu se drveće sadi u nešumskim ekosustavima, kao što su savane i prerije. Takva radnja može poremetiti ili uništiti ekosustave koji se smatraju “drevnim i netaknutim”.
Strana stabla u pogrešnim ekosustavima
Problem se ne odnosi samo na Inicijativu za obnovu afričkog šumskog krajobraza, koju financiraju brojni međunarodni partneri, uključujući Agenciju Ujedinjenih naroda za poljoprivredu i hranu (FAO). Istraživanje otkriva da se 52% projekata sadnje drveća u Africi greškom odvija u savanama. Drugi značajan problem odnosi se na vrstu sađenog drveća. 60% projekata pošumljavanja koristi alohtone vrste drveća. Stoga postoji opasnost od unošenja invazivnih vrsta koje bi zamijenile postojeće. Prema istraživačima, negativne bi posljedice proizašle iz netočne klasifikacije travnatih ekosustava, uključujući savane, kao pravih “šuma”. Zabuna proizlazi iz definicije koju koristi FAO, a koja utvrđuje da su šume područja zemljišta koja se protežu na više od 0,5 hektara sa stablima čija visina prelazi 5 metara, a čije krošnje pokrivaju najmanje 10% zemlje. Na temelju ove klasifikacije, šume također uključuju otvorene ekosustave s drvećem, kao što su savane, koje postaju predmetom nepotrebnog pošumljavanja koje nije primjereno karakteristikama zemljišta.
Štete za životinje i lokalne zajednice
Iako ne zadovoljavaju standarde potrebne za pošumljavanje, upozoravaju autori istraživanja, savane su uključene u projekte pošumljavanja. Točnije, dodavanje više drveća u ova područja smanjuje količinu svjetlosti koja može doprijeti do tla, uzrokujući promjene travnatog okoliša karakterističnog za savanu. Negativni učinci bi se proizvodili u lancu, oštećujući na primjer karakteristične divlje životinje, kao što su nosorozi i gnuovi. Ljudi su također pogođeni, posebice lokalne zajednice koje ovise o tim ekosustavima. “Moramo djelovati kako bismo izbjegli situaciju u kojoj od drveća ne možemo vidjeti savanu, inače će ovi dragocjeni travnati sustavi biti nepovratno izgubljeni”, napisali su autori. “Postoji hitna potreba za preispitivanjem definicija kako se savane ne bi brkale sa šumama, jer porast drveća predstavlja prijetnju cjelovitosti i postojanosti savana i travnjaka”, rekla je za britanski The Guardian Kate Parr, profesorica tropske ekologije na Sveučilištu u Liverpoolu i autorica studije.
Rizik od greenwashinga
Problem je usko povezan s praksama greenwashinga. Potonje naširoko koriste velike europske i međunarodne tvrtke kako bi “nadoknadile” emisije ugljičnog dioksida koje proizvode sadnjom milijuna stabala u udaljenim zemljama, umjesto da djeluju lokalno gdje se emisije proizvode, tj. uglavnom u Europskoj uniji, Sjedinjenim Državama, u Kini, kao i u “ekonomijama u nastajanju” poput Indije i Brazila, gdje se u međuvremenu svake godine uništavaju milijuni hektara amazonske šume kako bi se napravilo mjesta za stočarske farme te plantaže soje i kukuruza. “Hitna potreba za provedbom sadnje drveća velikih razmjera potiče financiranje neadekvatno procijenjenih projekata koji će vrlo vjerojatno imati zanemarive koristi od sekvestracije i uzrokovati potencijalnu društvenu i ekološku štetu”, komentirao je Nicola Stevens, istraživač afričkih okoliša na Sveučilištu Oxford i koautor studije.
