Dobitnica Nobelove nagrade 2013., prestala je pisati prije deset godina
Apsolutna majstorica kratke proze, Alice Munro, prva Kanađanka dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2013., umrla je u 92. godini života. U svom dugom životu je morala voditi mnoge bitke, protiv raka, a posljednjih godina i protiv staračke demencije.
Ali odlazi nakon što je uvidjela da je prepoznat dignitet jednog žanra, priče, često popraćene onom predrasudom koja je u određenoj mjeri pratila i njenu karijeru.
Pred deset godina je odložila svoje pero
Neposredno prije nego što je dobila nagradu Kraljevske švedske akademije, odlučila je reći zbogom pisanju. Nije joj bio prvi put da je razmišljala u tom smjeru. Poput Philipa Rotha, Munro je, s nešto više od 80 godina, odlučila da je došlo vrijeme da odloži svoje pero. Njena posljednja knjiga objavljena u Americi 2012. „Dear Life” zbirka je od 55 priča.
Kratka proza Alice Munro
“Kad sam bila mlada, živjela sam na kraju duge ulice, ili ulice koja mi se činila dugom”, piše u “Get Out Alive”. Autorica ‘Neprijatelja, prijatelja, ljubavnika’ i ‘Otkrivenih tajni’ nikada nije poricala svoj tvrdoglavi izbor da pripovijeda kratko, suštinski, britko. Pažjivo je birala riječi kako bi svijet smjestila u mali prostor. Taj svijet koji se u većini njezinih priča vraća u njezin rodni grad, Wingham, Ontario, gdje je rođena 10. srpnja 1931. u obitelji farmera. Munro je pisala od svoje 14. godine, a svoju prvu priču, ‘Dimenzije sjene’, objavila je 1950. dok je bila studentica na Sveučilištu Zapadnog Ontarija. Njezina prva zbirka od petnaest priča, ‘Ples sretnih sjena’ objavljena u Kanadi 1968., postigla je izvrstan uspjeh kod javnosti i kritike. Zbirka je donijela autorici prvu od tri prestižne kanadske ‘Governor’s’ nagrade Literary Award’ kojima je nagrađena.
Uvijek usmjerava svoj pogled na dinamiku ljudskih odnosa
Plodna i nagrađivana autorica trinaest zbirki kratkih priča. Munro je također osvojila međunarodnu nagradu Man Booker 2009. za svoj cjelokupni pripovjedački rad. Jako voljena i izvan svoje zemlje, iako “njezina vještina zabrinjavajuće nadmašuje njezinu slavu”. Tako je nekoliko puta naglasio Jonathan Franzen, veliki obožavatelj Alice Munro. On je tvrdio da je Munro “najveća živuća spisateljica u Sjevernoj Americi”, majstorica pripovijedanja koja uvijek usmjerava svoj pogled na dinamiku ljudskih odnosa. I ne štedi najbolnije, najsirovije, ponekad brutalne aspekte života kao što to čini u ‘The Peace of Utrecht’. U toj knjizi se bavi zamornim odnosom sa svojom majkom učiteljicom koja boluje od Parkinsonove bolesti.
Napisala jedan jedini roman
Munro je autorica jednog jedinog romana, ‘Životi djevojaka i žena’ koji je počela pisati 1970. godine i u kojem opisuje rutu kojom je svakodnevno išla u školu i iz škole. Ali kada je došlo vrijeme da ga preda svom uredniku, već ga sama definira “nečim na pola puta između romana i zbirke dugih priča”. 1970. također je bila godina krize i rastave od supruga. Pet godina kasnije se vratila u zemlju svog podrijetla, u gradić Clinton, nedaleko od Winghama, gdje se nastanila s Geraldom Fremlinom, starim sveučilišnim prijateljem i svojim drugim mužem. Možda u ladicama ima još nekih neobjavljenih rukopisa. O tome je jednom govorila njena kći Jenny, ali Munro nije bila toliko za posthumna izdanja.
