Život u Hong Kongu postao je nepredvidljiv i teško ga je opisati. Kada se sretnete s prijateljima ili razmijenite poruke, najčešće pitanje je: odlazite li ili ostajete? Pitanje je postavljeno uz dozu zabrinutosti, bez obzira na odgovor.
Prije nekoliko dana moj prijatelj Winnie (ime poznato redakciji) na Instagramu je objavio fotografiju otvorenog prozora s cvjetnim zavjesama i tekstom “Nedostajat će mi ove stvari. Posebno ove cvjetne zavjese “. Prema novom protokolu, koji je razvijen u tišini, na ove objave se više ne reagira pitanjem “zašto, što se događa, odlazite?”. Pa sam mislila poslati poruku prijateljici Hellen da je pitam: “Odlazi li Winnie?” I Hellen je bila zabrinuta, odgovorila je „ne, stvarno? Nije moguće…”. Pa smo oboje poslale poruku Winnie, koja je rekla ne, samo se treba preseliti u drugi stan, ali zasad ostaje u Hong Kongu.
Stavila sam “Sviđa mi se” ispod lažnih postova drugog prijatelja, Stana, koji je već otišao, ali to još ne može reći iz straha da bi mogli spriječiti njegovu ženu da riješi posljednje stvari prije nego što mu se pridruži. Kako ne bi privukao pozornost, objavljuje fotografije onoga što je pojeo posljednjih dana u raznim hongkonškim restoranima ili fotografije stvari, kako ne bi riskirao prikazivanje krajolika u kojima se vrijeme ne podudara s onim u Hong Kongu. Ako organizirate druženje i netko mora otkazati svoj dolazak, svi se odmah pitaju nije li to zato što je morao napustiti grad. Kako bi uvjerili druge, odmah kažu “Mogao bih neki drugi dan, oprosti”.
Život se okrenuo naglavačke
Odlasci su se posebno pojačali u srpnju jer od 1. kolovoza Hong Kong i Peking više neće priznavati britansku nacionalnu prekomorsku putovnicu (BNO, koju je Ujedinjeno Kraljevstvo odobrilo onima rođenim prije povratka Hong Konga Kini 1997. godine) kao važeći dokument. Od siječnja 2021. London je počeo izdavati posebne vize vlasnicima BNO-a, koji će nakon pet godina moći steći britansko državljanstvo, pa ih je posljednjih mjeseci puno ljudi napustilo Hong Kong.
Zabrinjavajuće je da se čelnica vlade ne čini nimalo uznemirenom pred činjenicom da tisuće ljudi, osobito mladih trajno odlaze
Carrie Lam, čelnica izvršne vlasti u Hong Kongu, rekla je da ju uopće ne brinu beskrajni redovi na odlaznom check in-u u zračnoj luci – obitelji s paketima i koferima onih koji se ne planiraju vratiti. Red je samo na odlascima, dolasci su prazni. “Hong Kong je oduvijek bio međunarodni grad i računam na činjenicu da će nastaviti privlačiti talente iz cijelog svijeta i kontinentalne Kine”, rekla je Lam na konferenciji za novinare te brzo promijenila temu.
Mladi ljudi odlučuju otići čak i bez posebnih planova, kako ne bi bili prisiljeni živjeti u gradu koji se mijenja nanezaustavljiv način.
Od 1. srpnja 2020., kada je na snagu stupio zakon o nacionalnoj sigurnosti napisan u Pekingu i nametnut Hong Kongu čak i bez nadzora lokalnog parlamenta, veliki dio onoga što je predstavljalo politički život grada preokrenut je naglavačke. Nezavisne, prodemokratske i ponekad svadljive novine Apple Daily ugašene su zamrzavanjem svojih bankovnih računa; glavni urednik i drugi urednici novina su uhićeni.
Izborni sustav je “poboljšan” i sada će se na izbore mogu kandidirati samo oni koje će ad hoc odbor ocijeniti dovoljno “domoljubnim“. Mnoga biračka mjesta na kojima su građani mogli birati svoje predstavnike eliminirana su, dok je još jednom pojačan udio poslovnih staleža u parlamentu, predstavnika različitih sektora gospodarstva, kao u kolonijalno doba. Ukinuta su i sveučilišna studentska udruženja, proglašena antidomoljubnim i čak optužena za odobravanje terorizma (ovdje se riječ terorizam nikada nije upotrebljavala s takvom lakoćom).
Daleko utočište
Prije vijesti na radiju ili televiziji emitira se državna himna, koja se sada po zakonu mora poštivati (poput zastave i drugih državnih simbola), a pripremljeni su i priručnici za djecu u vrtiću da nauče voljeti svoju domovinu: bolje da počinju mladi, pa ne dolaze do “ludih ideja”. No, promjene u obrazovnom sustavu jedan su od glavnih razloga zašto neki ljudi odlučuju otići: ideja da njihova djeca moraju biti podvrgnuti istoj propagandi kao u ostatku Kine neprihvatljiva je pa odlaze u Veliku Britaniju, Kanadu, SAD, a u vrlo posebnim slučajevima i u Tajvan (koji, suprotno očekivanjima, nije postao jedno od najpopularnijih destinacija za emigraciju).
Štoviše, susjedne su zemlje još uvijek zatvorene zbog pandemije, pa čak i oni koji bi se mogli nadati novom životu u Japanu ili Australiji za sada ne mogu provesti ni vikend u tim zemljama. Neke riječi, slogani i pjesme iz 2019. postale su nezakonite: na radiju Tsai Ing-wen (predsjednica Tajvana op.a.) više ne možete nazivati ”tajvanskim predsjednicom“, već samo “vođom” Tajvana, budući da Peking ne prihvaća pojam koji odražava trenutni status quo, u kojem je Tajvan samoupravni, demokratski otok, u kojem Kineska komunistička partija nikad nije vladala.
Udruženje učitelja uputilo je apel vladi Hong Konga da se potrudi razumjeti zašto toliko mnogo mladih ljudi odlazi i zaustavi egzodus, ali beskorisnost njihovog apela bila je gotovo neugodna. Nikoga nije briga. Zapravo, ako odlaze građani koji zahtijevaju demokraciju, slobodu izražavanja i pravdu zbog policijskih zlostavljanja počinjenih tijekom demonstracija 2019., vlada neće požaliti njihov odlazak.
Među onima koji ostaju postoje ljudi koji su odlučni vidjeti što će se dogoditi i drugi koji žele vidjeti jesu li sposobni živjeti na potpuno apolitičan način. Tu su, naravno, i pristaše vlade, a zatim i više od deset tisuća ljudi koji su uhićeni zbog prosvjeda 2019. godine.
Mnogi od uhićenih su još uvijek tinejdžeri, koji primaju nesrazmjerne kazne. Prekršaji protiv policije tretiraju se krajnje strogo: 47 -godišnja žena koja je na policiju bacila kišobran i kutiju keksa – iako kišobran nije nikoga udario – osuđena je na tri godine i devet mjeseci zatvora zbog “pobune i napada na službenu osobu“. Incident se dogodio tijekom demonstracija u kojima je policija optužila i uhitila mnoge dječake. Žena je pokušala zaštititi jednog od uhićenja. Ekscesi i zlouporabe policije, s druge strane, ne istražuju se, a još manje se kažnjavaju.
Ono što se traži od onih koji ostaju jest “voljeti“: policiju, domovinu, zastavu, novi zakon o nacionalnoj sigurnosti, vođe, partiju… Nikada se nije dogodilo da se od Hong Konga traži da voli partiju, ali sada da, budući da je utvrđeno da se ne može voljeti svoju zemlju bez ljubavi prema partiji koja ju štiti i njome upravlja. Ljubav prema Hong Kongu, s druge strane, mora se pokazati dozom samokontrole: ne smije zasjeniti “pravu ljubav”, ljubav prema zemlji, partiji i tako dalje. Trebat će malo vremena za navikavanje. (Ilaria Maria Sala, Internazionale)
